POČETAK I RAZVOJ HAGIOTERAPIJE
Svoje korijene hagioterapija vuče od ranokrščanskog katekumenata kojim se utemeljitelj profesor Tomislav Ivančić služio u stvaranju praktičnog modela suvremene evangelizacije. U trećem dijelu tog modela provodi se čišćenje i prosvjetljivanje čovjeka na putu u Crkvu. Nakon nekog vremena taj treći dio modela katekumenata počeo se upotrebljavati kao poseban način pomaganja ljudima u njihovim potrebama, krizama, bolestima i očaju.
Da bi se stručnije i bolje moglo pomagati ljudima u tom pogledu, u kolovozu 1990. godine osnovan je Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu. Nakon nekoliko godina praktičnog rada pokazala se potreba da se taj rad znanstveno i istraživački potkrijepi, kako bi se znanstvenim putem mogao argumentirati takav rad, a s druge strane razvijati metoda ozdravljenja duha. Godine 1994. toj metodi utemeljitelj je dao naziv hagioterapija. Brzo je uslijedilo i organiziranje škola za izobrazbu djelatnika u centrima za hagioterapiju kod nas i u svijetu. Osim u Hrvatskoj školovalo se stručnjake u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Italiji, Irskoj, Engleskoj, SAD-u i Ukrajini.
Osim održavanja javnih tribina liječnicima, svećenicima i prosvjetnim djelatnicima o principima hagioterapije, organiziran je 2006. u Zagrebu prvi znanstveni Simpozij o hagioterapiji. U periodu od 2009. do 2017. godine održano je osam Međunarodnih studija hagioterapije i antropološke medicine sa preko 600 polaznika godišnje iz više od dvadeset zemalja.
Hagioterapijski duhovni pristup ima izvor u znanstvenom istraživanju duhovne dimenzije, posebno mozga i čovjekove svijesti, u istraživanju gena i njihovih sadržaja, pamćenja i sjećanja, u istraživanju čovjekovih vjerovanja. U tom smislu veliku pomoć pruža proučavanje znanstvene literature iz područja neuroznanosti.
Hagioterapija se sastoji od novih terapijskih mogućnosti, a terapijskom djelovanju u hagioterapiji otvaraju se nove vizije i zahtjevi svestranog razvoja. Hagioterapija je znanstveno utemeljena terapijska metoda za ozdravljenje duhovne duše kojom se mogu služiti svi ljudi, svih sjetonazora i svi ljudi koji pate.
SMISAO I MJESTO HAGIOTERAPIJE
Riječ hagioterapija doslovno znači liječenje svetoga (grč.hagios – svet, therapeuo – liječiti). Čitav čovjek je svet, no njegova duhovna dimenzija, jer potječe izravno od Stvoritelja koji je jedini svet, na poseban način predstavlja sveto područje u čovjeku. Ta prisutnost Stvoritelja nije niti religijska niti konfesijalna, nego svima dostupna i prihvatljiva, jer se nalazi u stvorenju i proizlazi iz stvaranja svijeta, a to znači svima je urođena. Stoga je ta univerzalna spoznaja i prisutnost Stvoritelja najveća moć za postizanje duhovnog zdravlja.
Hagioterapija je između psihologije, psihijatrije i psihoterapije s jedne strane te religija i pastoralnog djelovanja Crkve s druge strane. Teologija izvrsno istražuje i poznaje Boga i njegov odnos prema čovjeku, ali joj manjka poznavanje čovjeka. Pastoral Crkve djeluje na spasu čovjeku, a ne istražuje ranjenosti, bolesti i nemoći duhovne duše. Pravoslavni su teolozi psihičku dimenziju čovjeka proglasili duhovnom, a katolički teolozi su pak poistovjetili psihičko i duhovno područje. Psiholozi, neuropsihijatri i psihoterapeuti su uvjereni da su u istraživanju psihe zahvatili čitavu dušu i njezinu patologiju i terapiju. Psihu posjeduju i životinje, te ona nije specifično čovjekova karakteristika. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovne duše, a ne čitava duhovnost čovjeka.
Čovjek je kompleksno biće. On u sebi nosi mrtvu materiju, vegetativni život kao biljke, psihički život kao životinje, ali i duhovni život. Duhovna duša je nositelj duhovnog odnosno čovjekova života koji pripada čovjeku kao osobi. Na čovjeku zapažamo fenomene koje ne nalazimo kod biljaka i životinja, a oni nisu rezultat psihičke i vegetativne duše, nego nekih drugih sposobnosti. Čovjek misli, govori, piše, stvara, traži smisao, slobodan je i odgovoran, istražuje, stvara kulturu i umjetnost, vjeruje, upravlja prirodom i preobražava je.
Hagioterapija je zasebno i autonomno područje, a njena zadaća je istražiti čovjekovu duhovnu dušu, njezine izranjenosti, bolesti i nemoći te pronaći način kako te rane dijagnosticirati i liječiti.

Hagioterapija se radi na dvije razine, individualnoj i društvenoj. Liječenje pojedinaca se zove Mikroterapija, a liječenje i rad na obnovi društva Makroterapija. Individualan rad provode hagioasistenti u centrima za hagioterapiju, a društveni preko raznih medija, skupova, seminara i tribina.
Vrlo važno je naglasiti da se hagioterapijski rad smije provoditi samo ako se postane članom zajednice Molitva i Riječ. Ta crkvena zajednica istražuje, uči, osposobljava ljude za hagioterapijsku djelatnost te ujedno štiti metodu i pacijente od nestručnih i lažnih djelatnika.
Ona kontrolira rad hagioasistenata, traži od njih vrsnu spremu, kako teoretsku, tako i praktičnu te arhivira njihove ispite, radove, istraživanja i napredovanja.
Zato je ZMR registrirala ime hagioterapija i tko god radi u njoj po svojoj volji, ona ga suspendira i kažnjava. Bilo je takvih „lopovskih“ slučajeva koji su bez ikakve stručnosti i veze sa ZMR radili s pacijentima pod imenom hagioterapije i nepravedno zarađivali novac škodeći, umjesto pomažući, pacijentima te ih je ZMR tužila i sudski progonila i izabranila im rad. Samo tako može se ispravno raditi i imati povjerenje pacijenata. Uostalom, medicina i psihijatrija se jednako štite državnim i znanstvenim zaštitama.
Nije samo rad s pacijentima po metodi hagioterapije zaštićen, nego i osnivanje centara za hagioterapiju. Svako osnivanje udruga pod tim imenom, društva ili instituta, mora imati odobrenje i potvrdu ZMR. Zato je nužno svugdje gdje se želi raditi po metodi hagioterapije, najprije se povezati sa ZMR i, ako treba, osnovati područnu ZMR koja je pod kontrolom Nacionalne zajednice „Molitva i Riječ“, a ona pod okriljem Vrhovne zajednice u Zagrebu.
Sve su to oblici, zakonitosti i forme koje imaju sve zajednice u Crkvi i državi. Samo se tako može sačuvati hagioterapija od svaštarenja i sablazni te poticati vrsnost i kvalitetan rad s pacijentima.
U hagioterapiji je važno stalno napredovati, polagati uvijek nove ispite, pisati radove, učiti iz knjiga i priručnika te zapisivati razna iskustva iz prakse s pacijentima. No najvažnije je sve naučeno na sebi primjenjivati te iz toga stjecati sigurnost i najbolji način posredovanja terapije i otkrivanja dijagnoze. Hagioterapija je u stalnom razvoju te svi koji ne uče, ne čitaju i ne polažu ispite, postaju nesposobni djelotvorno primjenjivati terapije.