Nastavak iz knjige Razgovori s Tomislavom Ivančićem
Svijest o zvanju
- U tim četrdesetim godinama koje je obilježila patnja, rat, Jugoslavija, partizani, komunisti, sve te struje, dvije sestre, Vaša mama i Vaša tetka imaju sinove koji će postati svećenici. Kako se to dogodilo, ta divna milost za jednu obitelj, da dvije sestre imaju sinove koji će postati dva vrhunska svećenika? Kako se rodila i u jednoga i u drugoga ta želja? Jeste li Vas dvojica bratića pričalo tome? Vaš je djed bio muška glava kuće dok nije umro, tata je bio u zatvoru. Je li on utjecao? Kako to možete objasniti?
Moj je bratić 1947. godište, dakle devet je godina mlađi od mene. Rodio se u našem selu. Trideset i tri godine u selu uopće nije bilo svećeničkih zvanja. Bio je jedan stari svećenik koji je umro u Argentini i nitko više. Sto me ponukalo na to zvanje? Ne mogu točno reći.. . Je li mi djed znao što savjetovati? Ne, ja sam već prije nego što mi je on ili tko drugi što govorio, osjećao zvanje, u sebi sam osjećao samo to!
Želio bih ispovijedati, propovijedati… Već sam se tada znao igrati svećenika, napraviti misu pred sekom i njezinim prijateljicama ili, recimo, pjevati Muku kao na Veliki petak ili na Cvjetnicu, praviti se važan. Odakle to? Ne mogu reći, samo, kad tako razmišljam, onda vidim da to kao da je izraslo iz mene, bilo u meni. Bio sam ministrant.
Zanimljivo je i da je moj Baja, dakle Antun Škvorčević, uskoro nakon mene htio biti ministrant. U Zagreb sam otišao jer je jedna časna sestra rekla da trebaju ministrante u samostanu u Frankopanskoj ulici. Bilo je to 1950. godine.
U to vrijeme moji me nisu mogli poslati nigdje u školu te sam zarađivao svoj kruh ministrirajući svaki dan po 4-5 misa kod časnih sestara, četiri godine zaredom.
Za to sam vrijeme dvije godine išao na Salatu u klasičnu gimnaziju, a dvije godine u realnu nižu gimnaziju, IV. mušku na Rooseveltovu trgu u Zagrebu. Međutim, zanimljivo je da je i moj bratić, nakon što sam ja otišao, došao časnim sestrama. No, između nas je bilo nešto neizrečeno… Nismo govorili o zvanju, ali sam osjećao da ga i on ima u sebi, a on je mene uvijek susretao nekako s poštovanjem, volio je biti kraj mene.
Bliskost s biskupom
Studirao sam u Rimu i, sjećam se bio sam obećao Gospodinu da ću, prođem li sretno na magisteriju iz teologije, propješačiti dvadeset i jedan kilometar od Davora nasipom do Kobaša gdje se nalša Gospa Kloštarska, i natrag, za zahvalu Gospodi. Bio sam doma na praznicima, ali do zadnjeg dana nisam otišao. Trebao sam ići natrag u Rim, a nisam obavio zavjet. Taj je dan pljuštala kiša, a ja sam odlučio:
Idem!
Mama je rekla: -Tomislave, jesi lud?!
Tada sam imao već dvadeset sedam godina. Rekoh: Ne, nisam lud, ne mogu se vratiti u Rim a da ne ispunim ono što sam obećao Bogu…
Na to je moj Baja Škvorčević rekao: – Idem ja s tobom, nećeš sam. On je u to vrijeme imao oko osamnaest godina. Išli smo šuteći, izmolili smo krunica i krunica. Po nasipu je pljuštala kiša, hodali smo po blatu, glini. Išli smo sve do kraja, ali nismo mogli doći do crkve, nego smo se zaustavili na nasipu, stotinjak metara od crkve, kako bismo se pomolili, a onda krenuli natrag, moleći krunice. Došli smo živi i zdravi. Nakon što sam se vratio iz Rima, trinaest sam godina stanovao u Frankopanskoj, gdje sam okupljao studente na vjeronauk i gdje su stekli veliko iskustvo vjere. Baja je tada bio kapelan u crkvi svetog Josipa. Jedanput mi je došao s riječima: – Čuj, nadbiskup me pita želim li ići studirati u Rim. Molim te, de mi reci, što da radim?
Ja sam znao da je to Božji plan: Samo idi, poslušaj ga.
On je nekako osjećao da ono što on ima u sebi imam i ja te da se na mene može osloniti. Otkad je postao biskup, stalno mu pomažem, idem u Požegu svaki mjesec, govorim njegovim mladim svećenicima, obavljam duhovne obnove za narod, za branitelje s posttraumatskim stresnim sindromom i tako dalje. Tamo također imamo Centar za hagioterapiju. On razumije moje iskustvo vjere i evangelizaciju na kojoj sam radio. Doista se savršeno slažemo. To je čudesno!
- Znači, kao da Vam je zapravo mladi brat?
Rođeni brat, da… Netko tko to isto ima u sebi i na isti način osjeća.
Brat i sestra
- Kakvi su danas Vaši odnosi sa sestrom i bratom, a kakvi su bili u ono vrijeme? Dvije ste godine mladi od sestre, a od brata ste stariji. Imam osjećaj da ste ih štitili?
Ja sam bio taj netko tko je morao štititi sve njih. Međutim, seka je bila malo snažnija, nije se dala štititi u pravom smislu riječi, malo se pravila važna. Zove se Smiljka. Pomagala je mami, a moram priznati da je i meni puno pomagala.
Dolazila je na moje ,,mise” sa svojim prijateljicama kad smo bili mali, pjevali su sa mnom. Bilo je to lijepo društvo. Sto se tiče sestre, uvijek sam bio sretan što je imamo. Jako smo se dobro slagali, ali smo se, kao sva djeca, znali i potući. Ona mene bubne u leđa, pa mi se nekako ruga, ja joj uzvratim, ali smo nakon toga bili strašno solidarni. Među nama je bio uobičajeni dječji rivalitet, primjerice tko će sjesti kraj tate, a tko kraj dide. Znali smo se svađati, raspravljati o nečemu u stilu muško-ženske suprotnosti. Jedanput smo se tako posvađali, a tata nas je natjerao da klečimo.
Kleči ona, klečim ja, kaže tata:
- Dok ne reknete: , Tata, oprosti”, nećete ustati.
Ja sam nakon pola sata rekao: - Tata, oprosti. Baka je nagovarala seku da isto kaže, ali ona nije rekla. Do dana današnjega. To su doživljaji koji su genijalni, tako dragocjeni.
- Vaša je majka živjela na selu, je li ona imala priliku ići u školu?
Išla je u školu i bila je odlikašica, puno je voljela čitati, isto kao tata. Umrla je 2011. godine u travnju, i to u 98. godini, pri punoj svijesti i s puno humora. Nikad nije išla u bolnicu. Bila je to neobična smrt. Mirno, jednostavno, kao da je utonula, da bi se nakon tri dana ponovno probudila. U bolnicu smo je odvezli moj brat i ja. Ostao sam pored nje, probudila se i još jedan dan bila pri svijesti, pričala, i onda samo otišla.
Baš onako kako bi čovjek to trebao, otišla u miru.
Sva prava teksta pridržana Hagio.hr -u. Zabranjeno dalje objavljivanje, ovim putem zahvaljujemo i autorici knjige Sabrini Čović Radojičić što je nakladnička prava darovala Zakladi Tomislav Ivančić. Knjigu možete nabaviti u Zakladi Tomislav Ivančić.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
