Nastavak iz knjige Razgovori s Tomislavom Ivančićem
Sigurnost djedova koljena
No, sve su to mali detalji koji pokazuju kako je to razdoblje moralo biti bolno. Ono što je bilo lijepo i dragocjeno, u tom sam uživao. Kad mi je bilo godinu, dvije, tri, svi smo sjedili s djedom u sobi ili na trijemu ako je ljeto. Bilo nas je sedmero, a ja sjednem djedu na krilo oslonim se na koljeno. On predmoli, ja se pravim važan kao da i ja s njim predmolim krunicu, Bio je u Trećem redu sv. Franje kao i baka, i naravno da je uvijek predmolio, bio i je jako pobožan.
Sjećam se jednoga Velikog petka kada je po cijelom selu bila voda. Svi su išli čamcem u crkvu jer je crkva bila malo poviše. Uspio sam nekako čamcem prijeći nasu cestu, pa preko brvna sve do nasipa a nasipom nekako do crkve. No, kad sam se vraćao natrag nisam mogao do kuće, toliko se velika oluja digla. Dok smo bili u crkvi, odjedanput se prozor otvorio, a ja sam bio kraj djeda u prvoj klupi. On je bio ne samo trećoredac nego nekad i sakristan, zvonar. Gledao sam kako se prozor otvara upravo dok se pjevala Muka Kristova i tako sam snažno osjetio nešto: kao da netko pokušava provaliti u crkvu. Ta je sila otvorila veliki dugi prozor iza oltara. Sve je završilo dobro, djed me umirio. Pošli smo doma, ali smo morali čekati kod susjeda dok oluja nije stala. Prešli smo brvno, a ona ista oluja koje sam se preplašio zapravo nam je pomogla jer se voda brzo povukla i, kako mi to kažemo, osvanulo je tlo. Napokon smo mogli hodati.
Poratne patnje
Dakle, do 1950. toliko je bilo tih doživljaja! Dok je otac bio u logoru u Kukujevcima, mama odlučuje povesti nas troje djece, da nas on vidi. Sjećam se, stignemo u Slavonski Brod oko ponoći, čekamo sljedeći vlak. U masi ljudi koji čekaju jedan čovjek, partizan, koji je zacijelo imao posttraumatski stresni sindrom, viče, udara sve oko sebe, baca se, pjeni, puca… I takve smo stvari doživljavali! Koliko je samo bilo muke već u ono vrijeme i koliko su svi ti ljudi zapravo uslijed rata ostali prepuni patnje.
Onda smo došli u Kukujevce, gdje smo s tatom mogli samo pet minuta razgovarati, tek toliko da se vidimo. Između nas stoji milicionar, tata na dva metra tamo na drugoj strani, a mi na ovoj. Ipak, bio je to jedan lijep doživljaj.
Tomislave, tebi su svi putovi u životu zatvoreni
Osobiti doživljaj bio je onaj iz 1950. godine. Ja sam, naime, te godine uporno smišljao kako ostvariti svoj naum da postanem svećenik. No, kako sam morao raditi kod kuće, nisam mogao ići u školu. Učitelj mi je izišao u susret i dao mi dvojku da ipak imam ocjenu koja nešto vrijedi, da ne propadne godina. Nije, dakako, razmišljao o tome da idem dalje. U selu je živio jedan bivši bogoslov. Kad je vidio da sam prošao s dvojkom, rekao mi je:
Tebi su svi putovi u životu zatvoreni, ti ne možeš ništa, ništa od tebe…
U meni se probudio neki prkos, želio sam mu dokazati da nije u pravu. Sljedeće sam se godine, 49. na ’50. u sezoni jesen-proljeće, upisao u petu godinu, tada je po prvi puta bila petoljetka, i bio sam najbolji dak. Učitelj mi je bio jedan divan mladi čovjek iz Slavonskog Broda koji me volio, kao što sam i ja njega cijenio. Bio sam poslušan i vrijedan. U toj 1950. godini otac se vratio iz logora jer su mu oprostili tri godine. Umjesto osam, tamo je proveo pet godina. Došao je u veljači, cijelu smo noć slavili! Nakon toga me učio pjevati. Posebno sam uživao kada bi u crkvi zasvirao orgulje koje bi onda zabrujale, jer do tatina povratka nitko ih nije svirao. Svakako sam htio ići u Zagreb, nastaviti školovanje, bio sam tako siguran u to da moram ići dalje, da ne mogu ostati. S jedne strane, radio sam svim srcem kao svaki seljak, ali s druge strane, moj je život bio nešto sasvim drugo.
- Iznenađuje ton kojim pričate o svome djetinjstvu. Spominjali ste partizana koji je poludio od ratnih užasa koje je proživio. Vi ste kao dijete bili svjedokom takvih drama da je to moralo biti strašno! No, dok govorite, ni u jednom trenutku ne osjećam u Vama gorčinu, ništa negativno. Očito ste uspjeli to transcendirati i u svemu tome razviti neku snagu. Kako?!
Kad i sam razmišljam o tome kako to da me to nije pogodilo, kako to da se nisam bojao metaka i svih ostalih strašnih pojedinosti koje vihor rata donosi, teško mi je dati jednostavan odgovor. Bilo je tu raznih događaja. Imao sam, primjerice, dvojicu kolega koji su zajedno sa mnom bili ministranti, zvali su se Ivan Dević i lvica Matošević. Jedanput smo sjeli negdje u kukuruzovinu i razgovarali o želji da budemo svećenici. Njih dvojica su rekli da oni žele biti svećenici, a ja sam šutio. Na kraju sam rekao:
Ja ne mogu, otac mi je u logoru, nema ko plaćat’ za mene…
I zamislite, Ivica je krenuo u Zagreb i izišao nakon četvrte godine, a Ivan Dević je stradao. Naime, njegova je obitelj odselila iz sela, a njega je raznijela bomba. Dok su čuvali krave, ugledali su neku bombu i udarali je, po njoj lupali i ona je eksplodirala, uništila ga. Sve te tragedije nekako sam čudesno uspijevao podnositi. Kao da se to nije događalo meni, kao da me netko drugi štitio od svega. Ne mogu razumjeti.
Znali smo zbog ratnog napada na selo noću spavati u kukuruzovini u dvorištu ili u nekom susjednom vrtu, gdje bi nas odvela tetka, majka biskupa Škvorčevića. Odjurila bi s nama i zatvorila nas snopovima kukuruzovine gdje bismo cijelu noć spavali.
Suosjećanje umjesto gorčine
Na mene to kao da nije utjecalo, kao da nije ostavljalo rane. Imao sam dojam kao da me netko drugi čuva da ne budem ogorčen… Nisam bio ljut ni na Čerkeze ni na partizane ni na četnike ni na Talijane ni na sve druge koji su zlo činili. Nisam čak bio bijesan ni na one milicionare koji su to radili. Jedanput smo bili u našem šljiviku na oko kilometar, dva od sela kad su dvojica milicionara došli do nas. Tamo smo ložili vatru, a oni su rekli da ne smijemo to raditi jer je već bila noć. Onda su nam rekli da ćemo biti njihovi kuriri. Rekli smo:
- Da, hoćemo…
Sve mi je to bilo normalno, iako sam znao da su mi odveli tatu u logor. Jedanput, sjećam se, idemo kući, a preko Save vidimo da ubijaju jednog čovjeka… Gledali smo, recimo, kako po Savi plove leševi ljudi, tijela poginulih, vjerojatno iz Jasenovca, iz Stare Gradiške, otkud sve ne… Često smo znali čamcem doći do njih da ih nekako sahranimo. Bilo je toliko siromaštva da su neki znali skinuti cipele s tih jadnih ljudi, pa ih osuše, očiste, da onda imaju barem nešto za obuti.
Jednom sam otišao dva kilometra od sela niz Savu i tamo na takozvanom prudu, gdje je već bio pijesak, našao čitava čovjeka, ogoljena, bio je to samo skelet, samo njegov kostur, s velikim utezima na rukama. Sve smo to gledali i znali smo često izmoliti Očenaš ili kakvu drugu molitvu i vratiti se kući. Dakle, nismo se bojali. Znali smo pričati po selu kako ti mrtvi skeleti hodaju, viču i plaše ljude. Nisam se ni toga bojao, ne znam zašto.
Sve u svemu, razumijem ljude, a jedino što mi je ostalo jeste svijest o tomu da čovjeku treba pomoći. Čovjek je zao ne zato što bi on to htio nego zato što proživljava takve užasne situacije.
- Dok pričate o svim tim užasima, u Vašem glasu i pogledu osjećam toliko sućuti prema žrtvama, ali i prema zločincima.
Nekako sam uvijek bio u stanju razumjeti sve ljude. Primjerice, nama su u selo dolazili Srbi iz Bosne, a mi bismo išli njima u posjet. U selu smo svi bili Hrvati, pa su nam iz Gradiške poslali jednog Srbina da nam bude predsjednik Općine. I s njim sam volio razgovarati, pričati, šaliti se…
Nikada u životu nisam osjećao neki animozitet prema bilo kome. Čudno je to… Zašto?
Nikad nisam osjećao mržnju, ne! Oca su mi odveli i toliko zla je bilo… Ne, meni je to bilo kao da je to negdje izvan mene, kao da se to događa svijetu, ali kao da između mene i toga postoji neki filtar… Ne znam, samo znam da uvijek, kada god pripovijedamo svome djetinjstvu, kažem ovo bilo je to užasno djetinjstvo, gledajući ljudski. Međutim, meni je to bilo tako prekrasno djetinjstvo! Osjećam se tako sretan zbog svog djetinjstva! Tjednima nismo imali što jesti. Sjećam se, seka i ja danima čekamo mamu koja je otišla u Bosnu donijeti bar kilogram kukuruza da bi ga samljela i napravila kukuruzni kruh, a mi odemo u špajzu i tražimo ima li negdje ostataka od stare slanine, možda onih kožica, pa da to popržimo na žaru, ili nekih starih krastavaca ili bilo što. Nakon što bi mama došla i napravila taj kruh, izvadila ga iz pećnice stavila na trijem da se hladi, mi smo veselo igrali, plesali, pjevali oko toga kruha!
Zajedništvom protiv boli
Tjednima nismo imali što jesti, doslovno, ali uvijek bi netko nešto donio, možda krumpira, ili bi se krave otelile, pa smo ipak mogli nešto dobiti. Meni je sve, štogod to bilo, izgledalo kao da smo jeli tortu ili čokoladu ili ne znam što. Nisam znao što je torta čokolada ni neka slastica..ipak mi smo uživali.
No uživali smo u svakom, svakom djeliću zapravo, sve je to bio neki neizmjerni dar – komadić kruha, žganci, sir, sirutka ili nešto drugo.
Sjećam se, od UNNRE, takozvanog udruženja Amerikanaca koji su nam slali pomoć poslije rata dobijem kratke hlače zimi, a ljeti duge ili možda neke košulje i kape. Sve smo to nosili i izgledali smiješno, ali smo uživali u bilo čemo što bismo dobili, i zanimljivo većinu smo se vremena smijali. Mogu reći da smo mí dečki toliko bili zabavljeni nekim svojim izmišljenim poslovima, igrama, danju i noću. U vrijeme Božića naše je društvo uvijek išlo, nas desetak, od kuće do kuće, uz pjesmu. Pjevao sam prvi glas, bio sam glavni. Sjećam se kad mi ie djed 47. godine, otac je bio u logoru, a mama mi je, naravno, zabranila:
- Ne smiješ ići pjevati!
Ja sam joj odgovorio: - E, baš ‘oću!
Pravio sam se važan, kao da sam odrastao i išao sam pjevati od kuće do kuće. Kad smo došli do naše kuće i ušli u nju, mama nas nije ni pogledala, kao da nismo došli. Samo je šutjela. Tek je sutra ujutro, nakon što smo došli sa zornice, počela vikati na mene. Molio sam je da mi oprosti, da mi je žao. Uopće sad ne mogu shvatiti sve te stvari.
Bila je žalost i to se nije smjelo raditi jer je u selu bilo normalno da se obuče crnina i da se u kući ne pjeva bar godinu dana. No ja sam išao pjevati. Vuklo nas je to zajedništvo. Imali smo naviku stajati, pa dugo razgovarati, pričati viceve, doživljaje, smijati se. Znali smo kopati male bunare, male kućice praviti od crjepova. Valjda nas je sve to štitilo da se rane nisu urezale duboko unutra.
Nastavlja se..
Sva prava teksta pridržana Hagio.hr -u. Zabranjeno dalje objavljivanje, ovim putem zahvaljujemo i autorici knjige Sabrini Čović Radojičić što je nakladnička prava darovala Zakladi Tomislav Ivančić. Knjigu možete nabaviti u Zakladi Tomislav Ivančić.
