Ivo Juroš Mili, hagioasistent i evangelizator koji je radio u splitskom Centru za hagioterapiju te držao mnoge evangelizacijske seminare u Hrvatskoj i inozemstvu je 13.5.2021. prešao u vječnost. Teško je izdvojiti dio iz velikog dijela koje nam je ostavio Ivo Juroš, pa smo kao spomen na njega izdvojili dio iz njegovog posljednjeg intervjua. A nakon toga i riječi drugih o njemu koje slijede u jednom od sljedećih tekstova. 

Dio transkripta iz emisije; VIDLJIVI TRAGOVI (28. studeni 2018.)

Voditeljica: Kada smo se susreli prvi puta, rekli ste mi da se Gospodin ne da staviti u okvire. Na što ste točno mislili?

Ivo: Vidite, mislio sam na to kako je Bog apsolutan. On je apsolutna sloboda, a mi ljudi smo stvorenja, znači mi smo relativna bića, ograničena bića i mi u svojoj ograničenosti ne možemo  Boga obuhvatiti jer je On apsolutan Stvoritelj. Međutim, čovjek ima duhovnu dimenziju, on se po toj duhovnoj dimenziji može stalno razvijati, odnosno, proširivati svoje duhovne horizonte te tako biti sve bliže i bliže Gospodinu, odnosno, sve ga više upoznavati. Kao što kaže hagioterapija; čovjek je neograničeno ograničen. Mi ćemo uvijek dok smo na putu, Boga istraživati, tražiti ga, ali ga nikada nećemo do kraja dohvatiti. Zato je, kažu i teolozi, bit čovjeka razvoj, rad, znači da stalno traži lice Božje. 

Voditeljica: Vi ste rodom iz Bosne i kažete da niste odrasli u nekoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj se prakticirala redovita misa i da vas je zapravo egzistencijalni strah od smrti ponukao na vjeru. Kako to, što je bilo?

Ivo: Jednostavno, živio sam blizu pravoslavne Crkve, više sam puta mogao vidjeti kako pravoslavci nose kovčeg s lijesom. Oni imaju običaj da otvaraju taj kovčeg, i mi djeca iz znatiželje smo to gledali. Tako se čovjek kao malo dijete susretne sa mrtvim čovjekom. Onda se pitaš, što je to smrt? Uplašiš se za svoj život i to me potaklo na razmišljanje; kako se smrt može nadvladati? Tražio sam, čitao, malo me majka iz nekog starog katekizma podučavala. Nakon nekog vremena ja sam jednostavno uvidio kako je Isus jedini koji je uskrsnuo i pobijedio smrt. Nakon toga sam, malo po malo počeo ići na misu. Imao sam još neke prijatelje koji su mi pomogli, i tako je to krenulo otprilike. 

Voditeljica: Kako ste to uvidjeli, kažete, vidio sam, zaključio, iskusio, kako?

Ivo: Vidio sam slike u katekizmu za djecu, tamo piše, uskrsnuo je, slike kako je uskrsnuo. Na temelju toga sam zaključio kako je Isus jedina osoba na svijetu koja je pobijedila smrt. Nakon toga sam rekao, idem ja polako pokušati toga Isusa upoznati. S dva prijatelja koji su mi pomogli, malo me gurali da idem na misu, ja sam krenuo na misu i onda sam išao redovno. Crkva je bila u centru grada, okolo svi pravoslavci, komunisti, muslimani, a nas dvoje, troje polako na misu. Svi šute i ništa ne govore, a sve se gleda. 

Voditeljica: Još uvijek, bojite li se smrti? 

Ivo: Bojim se, ali ne onako, znate, nije to neka panika, teški očaj, nego, jednostavno strah od promjene. Čovjek je naviknut na ovaj svijet, mi ljudi robujemo navikama, ja sam navikao na ljude, na prirodu, na more i tako dalje, onda sve to treba ostaviti i vjerovati da postoji nešto bolje, e tu je taj problem.

Voditeljica: Netko će reći da se tješimo vjerovanjem da postoji nešto, vjerovati, pa eto smo se utješili sa slikom o Bogu i pričom o raju, vječnom životu. Što vi kažete? 

Ivo: Ja mislim da je to plitko, takav odgovor, jer nije lako ni vjerovati, nije lako ni Boga tražiti, jer da bi se čovjek nekako Bogu približio, on se mora na neki način i odricati od puno toga i tražiti nove načine. Boriti se sa nevjerom i grijesima. Imate na ovom svijetu puno raznih negativnih sila koje te žele odvesti i reći da Boga nema, da te Bog ne voli i tako dalje. Kažu da je iskonsko u čovjeku ta laž od sotone, da ga Bog ne voli. Đavao je uspio čovječanstvo uvjeriti da ga Stvoritelj ne ljubi i to je ta posljedica istočnoga grijeha. Ali se to može prevladati molitvom i meditacijom. 

Voditeljica: Kako čovjek reagira na pomisao da nije ljubljen?

Ivo: To je  strah, malodušnost, odlazak na misu više iz neke forme, iz običaja. Ali uvijek postoji ona mala iskra, koja se stalno pali i govori ti, nije sve tako. Rekao sam, Bog je apsolutna sloboda, njega ne mogu obuhvatiti naše misli, vizije, nego ga treba tražiti. Kad ga čovjek traži, on malo po malo doživljava Božju blizinu i Božju ljubav. 

Voditeljica: Vi ste doživjeli i iskusili Božju blizinu, rekli ste mi da ste u jednom periodu života imali osjećaj da je Isus pored vas. Teško je opisati, ali pokušajte!

Ivo: Kada je profesor Ivančić imao seminare za evangelizaciju, oni su trajali tri dana. Ja sam bio još neoženjen i imao sam vremena, tražio sam i privlačila su me njegova predavanja. Obično nakon dva dana seminara, kad se čovjek duhovno očisti od grijeha i ružnih misli, dobije neke nove spoznaje. Uvijek sam treći dan doživljavao iskustvo Isusove blizine. Teško je to opisati, čovjek u duhu osjeća Njegovu prisutnost. Ne možete ga dotaknuti, ali vi osjetite da niste sami, Netko je kraj vas. To daje mir, sigurnost, radost, možete i sjediti na fotelji, stolici i ništa ne raditi samo uživati u toj prisutnosti.

Voditeljica: Kažu da je Bog čovjeku najbliži, odnosno, čovjek najviše može osjetiti Božju prisutnost kada mu je najteže, kada je u patnji ili na dnu, što vi kažete?

Ivo: Ja sam imao takvih situacija, kada vas sve ostavi, kad ste sami, dođe tuga, žalost, onda se uhvatite za Isusa. Kada vidite da vam ljudi više ne mogu pomoći, da su ljudi nemoćni. Onda se držite Isusa, kada vam dođu neke tužne misli, tužne riječi, onda lijepo neki citat iz Svetoga pisma; Bog je ljubav, Ja sam onaj koji je oduzeo grijehe svijeta, i tako dalje. Taj citat u sebi ponavljati i tako onu tugu nekako prekriti, to je proces. Mi ljudi Boga stavljamo sa strane i onda se u ljude uzdamo. A kad vidimo da su ljudi nemoćni, onda kažemo, Bože pomozi. Treba se za Boga prihvatiti uvijek, a onda možda tražiti pomoć od ljudi.

Voditeljica: Neki kažu da nam i trebaju takvi teški trenuci baš zato da bismo se vratili Bogu?


Ivo: Da, onda se čovjek malo probudi, progleda te vidi gdje se nalazi. Znači, kaže se da su patnje samo kušnje, da bude čovjek kušan, da vidi da sam ne može, da mora biti izlaz. Kad vidite da brod tone, onda ti gledaš ima netko sa strane, onda tamo Isus Krist viče, dođi, ja te spašavam.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.