Piše: mag.theol. Tanja Popec

ČOVJEK

Prvo pitanje koje postavlja zadana tema ovoga okruglog stola jest koji su to izazovi našega vremena? Čovjekov odnos prema sebi, društvu i Crkvi. Sva tri izazova imaju zajedničko pitanje: gdje je tu Bog? Bog je, istina, prisutan kao trajni zaljubljenik u čovjeka, ali čovjek današnjeg vremena rijetko se s Njim istinski susreće.

Prof. Ivančić je cijeloga života služio tom Bogu, Bogu zaljubljenom u čovjeka. I zato je i sam postao zaljubljenik u ljudsku dušu. Ne zaljubljenik zanesenjak, već uronjen u ljubav koja iz čovjeka želi izvući najbolje, želeći afirmirati ono pozitivno, ohrabrujuće, oplemenjujuće. Bio je svjestan istine: ako ozdravi čovjek, ozdravit će svi odnosi koje stvara, a sa duhovno zdravim pojedincima ozdravit će i društvo.

Nevjerojatno je da današnji čovjek zapinje na jednom tako jednostavnom pitanju, pitanju o smislu. Nevjerojatnost je upravo u tome što se u bezbrojnim informacijama kojima je čovjek obasut gubi iz vida ono najvažnije. I sloboda koja je današnjem čovjeku dana kao izbor brojnih mogućnosti u životu čini ga neslobodnim, točnije nesigurnim. Slobodno je izabrati kako ćemo izgledati, u kojem ćemo se društvu kretati, koju vrstu hrane ćemo konzumirati, koje vježbe za dobar izgled odabrati. Izbor ide do te krajnosti da nam se nudi čak i opcija izbora kojeg ćemo roda biti. Ali, uz sve izbore koje čovjek može učiniti, ostaje pitanje je li to zaista pravi izbor? I tu se otvara područje straha, strepnje. I slijedi novi oblik zarobljenosti. I to smatram velikim izazovom današnjice – kultura prividne slobode. Prema njoj, život mora biti produktivan, učinkovit, zapažen (osobito na društvenim mrežama), ali ostaje površan, što je posljedica konzumerizma. Na kulturu prividne slobode možemo odgovoriti samo kulturom smisla, a on nikako ne može biti diktirantrendovima i konzumerističkim smjerom življenja. Smisao ne može biti promjenjiva kategorija, on mora biti iznad dohvata naših želja, mora nas nadilazili, a istodobno i prožimati. Malo se bavimo smislom, mnoge se stvari odigravaju snagom automatizma.„Gubitak smisla je u dnu mnogih psihičkih i somatskih bolesti“ (V. Frankl). Više od 70% stanovništva u razvijenim zemljama pati od nekog oblika bolesti smisla, otkinutosti od duhovnog središta, odijeljenosti od vrednote, svrhe, korijena. Prof. Ivančić je imao odgovor za ovaj izazov – izliječiti duhovnu dušu čovjeka, tu skrovitu jezgru u kojoj se bije boj za smisao!

Kultura smisla, koju smo pozvani graditi, traži suočavanje s temeljnim pitanjem: tko je čovjek?Smatram da je prof. Ivančić tu dao snažan odgovor. Izvrsno je poznavao čovjeka, u njegovoj duhovnoj dimenziji. Usuđujem se reći, anatomiju čovjekove duše znao je u detalje. Od smisla stvorenosti, tragova Stvoritelja upisanog u čovjeka preko čovjekove kreativnosti do slobode. Zbog toga što je tako detaljno poznavao čovjekovu satkanost od odnosa s Bogom i drugima, od posljedica tih odnosa – ranjenosti ili radosti – zbog toga je mogao razvijati metodu hagioterapije. Tko god je čitao bilo neki isječak iz Profesorove knjige ili slušao koju njegovu glasovnu poruku, mogao je zastati i reći: „Kao da meni govori.“ Znao je doprijeti do najdublje dubine svakoga od nas. Još 60.-ih godina prošloga stoljeća Crkva je ukazivala na ovaj naš današnji izazov riječima: „Čovjek je o sebi izrekao i izriče mnoga mišljenja, različita pa i suprotna, u kojima se često ili toliko uzvisuje da sebe smatra apsolutnim mjerilom ili se snizuje do očaja, odakle je tjeskoban i smeten“. (GS 12)

Profesor Ivančić pronašao je put kako izaći iz ove tjeskobe i smetenosti. Prikupljao je odgovore kao teolog – znanstvenik, kao svećenik – duhovnik, kao kateheta – pratitelj generacija koje će graditi društvo, kao čovjek s iskustvom krhkosti i spoznajom spašenosti. Njegova osnovna želja bila je čovjeka vratiti k Bogu.

„Ne liječi profesor Ivančić, nego Isus Krist.“

Na različite načine – preko seminara, medija, tiskanih knjiga, propovijedi – afirmirao je duhovne snage u čovjeku: odnos prema Bogu, odnos prema sebi, odnos prema bližnjemu, odnos prema domovini. I uvijek se vraćao na ono temeljno – zavoljeti sebe. Znao je da u tome leži izvor svih dijagnoza povezanih sa smislom. A da bi mogao zavoljeti sebe, potrebno je da čovjek upozna vječno, perspektivno, svemoćno (kako piše u knjizi „Povratak nade“). Bio je uporan u usmjeravanju čovjeka na vlastitu originalnost: ne slijepo slijediti druge, ne upijati laži svijeta, probleme gledati u širem kontekstu i s više strana. To je bilo njegovo izdizanje iznad površnosti života – gledanje cjeline i korištenje duhovnih zakona svojstvenih svakom čovjeku.

Kultura prividne slobode donosi i tzv. kulturu egzistencijalnog straha. Profesor Ivančić nije imao poteškoća s postavljanjem dijagnoze da danas čovjek boluje od straha. A ta bolest posljedica je onoga čime se čovjek „hrani“. Na osobnoj razini susrećemo usmjerenost na loše i negativno što bi nam se moglo dogoditi, na društvenoj razini, pak, okruženost negativnošću i senzacionalnizmom – medijskim, političkim, kulturnim, gospodarskim.

Toliko puta je u emisijama gotovo zapavio: „Zaštiti se od negativnoga.“ Ako svakodnevno čitaš samo loše i negativno, i sam postaješ takav. Vezano uz društvo i vječnu temu razgovora – političare – poticao je: „Ne možemo proklinjati, nego blagoslivljati. Ako nekoga stalno proklinješ, što možeš očekivati kako će djelovati?“ „Počni misliti dobro, vjeruj u dobro, govori dobro, čini dobro i garantiram ti da ćeš biti zdrav.“ Svu snagu svoje pozitivne metode sažeo je u rečenicu: „Lijepo je što postojiš.“ Koliko je ljekovitosti u toj rečenici! Ona nije tek utješna fraza, nego svojevrsna ispovijest vjere u čovjeka kao Božje biće i čovjeka stvorenog za dobro. Ona je priznanje da čovjekov život ima smisla – Bog se zbog nas raduje, a i ljudima je drago što smo tu.

Kultura straha rađa i nepovjerenjem. Danas ljudi pate od nedostatka povjerenja. Toga je bio svjestan prof. Ivančić, te mu je bilo važno da njegovi slušatelji shvate da Bog ima povjerenja u svakoga od nas – u tebe, da si mu važan, da ti je povjerio važnu zadaću u svijetu.

Zapisati taj savjet nakon radijske emisije i ponavljati ga do iduće emisije ljekovito je za vlastito prihvaćanje i suradnju s Bogom.

Bila je to pedagoška metoda poticaja kako se povezati istinski s Bogom. Najprije ih je želio naučiti sabrati se i razmišljati. Sljedeći korak vodio je k svijesti da je Bog ovdje i sada prisutan, pun milosti i ljubavi. Zbog toga je rado koristio svetopisamske tekstove koji govore o Božjoj ljubavi, nježnosti, vjernosti, ljubavi i praštanju. Oni ulijevaju povjerenje da Bog voli čovjeka. U tim tekstovima je i lijek za ozdravljenje – osnovnu i egzistencijalnu sigurnost, neugroženost i povjerenje. I tako ozdravljenog čovjeka ohrabrivao je da gradi odnose s drugima, da zavoli svijet oko sebe, bude oduševljen darom života.

CRKVA

Neupitno je da je prof. Tomislav Ivančić svojim istraživanjem čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije i utemeljenjem hagioterapije dao veliki doprinos svijetu znanosti i terapiji čovjekove duše. Velika praksa u području evangelizacije pokazala je, osim katehetskog, i terapeutski učinak – mislim ovdje na djelovanje preko radija, duhovnih poruka, knjiga.  No, ne zaboravimo, prof. Ivančić je bio čovjek Crkve– i po poznavanju njezine vjere,  tradicije, Pisma, teologije, ali i po opredjeljenju. I ozdravljenog čovjeka vraćao je Crkvi: „Zahvali Isusu što te je promijenio, učinio novim čovjekom… reci mu da bi želio osjetiti se živim udom te Crkve, a ne samo vidjeti njezine vanjske oblike.

Zahvali za Duha Svetoga, moli ga da ispuni Crkvu.“ Čini mi se potrebnim ovdje istaknuti i ono što mi kao Crkva od njega možemo naučiti, jer nije tajna da se i Crkva danas susreće s mnogim izazovima. Nama koji se sada spominjemo njegova života ne ostaje samo diviti se, nego i djelovati onako kako nas je kao profesor učio. Pritom se moramo čuvati opasnosti kopirati ga i zastati na stupnju do kojega smo došli s njim. Pozvani smo rasti i ići naprijed znajući da nam njegove smjernice i živi Bog čuvaju leđa – ako smo s Isusom povezani. Tek u povezanosti s Isusom ribari, njegovi učenici, mogli su napuniti mreže. Tako i mi danas. Možemo zamahnuti i lijevo i desno s našim mrežama – digitalnim, medijskim, odgojnim, evangelizacijskim – ali bez Isusa će te mreže ostati prazne. Ako ne vidimo Kraljevstvo Nebesko na zemlji, onda to znači da smo samo suho sjemenje koje ne klije, ne daje rod. Učenje prof. Ivančića nije samo zato da bismo time tješili druge, nego da bismo neprestano propitivali sebe.

Kao kršćane i Crkvu nije nas štedio. Bio je odlučan svojim stavovima o tome da smo manjkavošću i nevidljivošću ljubavi doveli do toga da je Bog postao nevidljiv. Za njega je Crkva medij Isusov i medij spasenja za svijet!

Ali živi li ona ono što o sebi vjeruje i govori li o sebi ono što živi? Jesmo li Crkva kakvu je Isus želio?

Neka kao poziv na buđenje ostanu profesorove riječi: „Crkva se dugo poistovjećivala sa svijetom… i zaboravila je iskonsku snagu Duha Svetoga i svoje mjesto u društvu koje je poput djelovanja duše u tijelu. Brinula se za društvo, a zaboravila sebe, potrebu stalne obnove i čišćenja. Tako je postala nesposobna donijeti svijetu iskustvo Božje blizine i osmišljenje čovjekove egzistencije“ („Crkva.Fundamentalno-teološka ekleziologija“). Crkva nije tek jedna od društvenih opcija, nego ima poslanje preobraziti svijet, a da bi to mogla, kao zajednica mora biti preobražena Duhom Svetim. I u Njegovu prisutnost uronjena. U knjizi „Preobrazba Crkve za svijet“ prof. Ivančić vrlo kritički pita: „Ima li Crkva hrabrosti ući u vlastitu krizu, sebe staviti u pitanje, sebe ne samo čistiti nego i preobražavati? Nisu li u njoj prejaki znakovi ljudskoga, organizacijskoga, kultnoga, ceremonijalnog i raskošnoga, umjesto znaka Jone? Bog je inače nevidljiv u svijetu ako ona ne živi taj znak. A svijet i Crkva najteže pate od nevidljivosti Božje.“

U svojem evangelizacijskom radu prof. Ivančić nije bio isključiv. Štoviše, i metodu hagioterapije nije rezervirao samo za katolike. Tako je i poslanje Crkve gledao šire upozoravajući je da nema ovlasti nikoga proglašavati nespašenim. Ipak je to Bogu pridržan čin. Ako je Crkva Božja, zbog Boga koji ni od koga ne diže ruke, niti ona ne smije od nikoga odustati.

„Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva“ (Razmišljanje o Velikom četvrtku). Crkva jedina ima blago iz kojega čovjeku – tražitelju smisla – može dati cjeloviti odgovor na to pitanje. I zato je pozvana biti povlaštena graditeljica kulture smisla!

Bio je čovjek Božjeg nadahnuća.Njegove emisije nisu bile tek obična radijska utjeha za izgubljene duše. A slušali su ga ljudi različitih životnih situacija: bolesni, odbačeni, obitelji ranjene ovisnostima, nasiljem, siromaštvom, pojedinci zarobljeni nemogućnošću praštanja, osobe koje ni u čemu više nisu vidjele smisao života. Što im je on mogao dati?

Isusa, stvarnog, suputnika i prijatelja. To je Isus iz Nazareta, stvarni, povijesna osoba i uskrsli Bog. U situacijama kad postajemo tješitelji jedni drugih može se upasti u zamku patetike i fraza. Prof. Ivančić to nije činio. Svjedočanstvo jednoga mladića kojemu su predavanja u Kinoteci promijenila život: „Prof. Ivančić nas uči moliti, a ne isprazno ponavljati riječi, blebetati. Na njemu ja vidim da je drukčiji od drugih, da to što priča nije pokupio samo iz knjiga, već da on to živi. Kad on govori ljudima da gledaju na Isusa Krista kao na prijatelja, da mu ispričaju vic, da ga uzmu za ruku itd… to ima težinu, jer na njemu se vidi da mu je Isus Krist doista prijatelj. Trebate ga čuti kako priča o Isusu“ (Jutarnji list, 22.12.2008.)

Nije li takav zaneseni govor o Isusu oduševljavao i slušatelje Isusovih prvih učenika? Za nas je Tomislav Ivančić bio profesor, a pred Isusom – učenik!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.