MARINO IVAKIĆ (25. 5. 1984. – 13. 7. 2020.)  član Zajednice Molitva i Riječ

Život je zahtjevan, često mučan i neizvjestan, ali postoje trenuci zbog kojih se potpuno oduzmeš. Vijest da je Marino umro ostavila je bez riječi sve nas koji smo ga poznavali. Bol i tuga prekrili su čežnju za Vječnim životom. Mnogi su postavili pitanje: „Zašto on?“ On koji je na stotine izgubljenih mladih ljudi priveo novom životu, on koji se tako snažno okrenuo Gospodinu i živio punim plućima osobe koja želi činiti velike stvari. 

Marino Ivakić

Bio je samozatajan, ponizan, ali s izraženom spoznajom osobnog dostojanstva. Bio je poučljiv, uporan i darežljiv. Ljudi kojima je pomagao nisu bili oni koji su čuli za njegove sposobnosti, pa su ga tražili. Ne. On je tražio njih.  

Gledajući ovim očima, svi smo izgubili njegovim odlaskom. Obitelj je izgubila sina, brata, dečka, rođaka. Prijatelji su izgubili veliki oslonac; tihu, strpljivu, čvrstu stijenu na kojoj su se odmarali mnogi patnici. Izgubili su i oni koje je materijalno pomagao, a mi članovi iz Zajednice izgubili smo jednog od najboljih suradnika. Često smo ga gledali kao nasljednika nas starijih, onoga koji će hagioterapiju pronositi tamo gdje mi nismo imali hrabrosti ići. 

No, njegova ljubav prema Kristu, njegova sigurnost da je Bog živ i da sada s Njim može biti u očitu suživotu, daje nam naslutiti koliko je Marino zapravo sretan. On je već dobio ono za što se jedino isplati ovdje živjeti. Reče nam njegov prijatelj da mu je dan prije pogibije rekao: „Ja se smrti ne bojim!“ Prijatelji i djevojka koji su se svakodnevno s njim čuli svjedoče da je bio silno radostan i ispunjen. Bio je Božji i On ga je uzeo k sebi, da nam i dalje bude podrška, zagovor, utjeha, nada u bolji svijet. 

Dragi prijatelju, nedostajat ćeš nam puno. Danima i godinama. Ali ovo nije kraj. Ovo nije zbogom. Ovo je samo doviđenja u Nebu.  

Marinovi prijatelji su se i osobno oprostili od njega, riječima koje slijede: 

Marino je moj brat u Kristu, prijatelj, podrška, SRCE kakvo nikad nisam vidio. 

Svetinko 


Može li se o Marinu reći nešto kratko? Teško! Ovo je najvažnije: emotivac, pravi prijatelj i brat.

Boris – Boki 


On je bio moj supatnik, bezrezervna podrška u najtežim životnim trenucima, istinski sljedbenik Isusa Krista, ne samo slušatelj već i vršilac Njegovih riječi. On je bio moj brat!

Njegov Ivan 


Marino je bio pravi prijatelj s velikim srcem i posebnim smislom za humor.

Petar   


Otišao si u Norvešku zaraditi nešto novca da bi mogao nesmetano studirati teologiju, a sada je teologija dobila Tebe, velikog čovjeka – svetog zagovornika. Hvala Ti što si mi obogatio život! 

Ana  


Marino o sebi nije puno govorio, ali je pokazivao svoju veličinu djelima. 

Nosio je hranu potrebitima, donirao novac, kupovao odjeću, a često  ju je znao i skidati sa sebe da bi je dao drugima. Ako bi nekome bila potrebna pomoć u građevinskim radovima iste je besplatno odrađivao.  Zaista, njemu ništa materijalno nije bilo bitno. 

U njemu je bilo neizmjerno puno vjere, sigurnosti, hrabrosti, natjecateljskog duha, nade, ufanja, bezbrižnosti, jednostavnosti, uravnoteženosti, skrovitosti, skromnosti, poniznosti. Uvijek bi govorio da nema tog problema kojeg se s Isusom ne može riješiti.  

Iz dana u dan sve sam više prepoznavala kvalitete sv. Josipa u njemu. Bio je pravi muškarac koji je u svakom smislu štitio moje dostojanstvo kao žene. Dijelili smo iste vrijednosti. Za mene je on najdivniji muškarac ovoga svijeta kojeg sam imala čast upoznati. 

Dao Bog da i drugi upoznaju tu čistu ljubav koju smo mi imali. 

Zauvijek tvoja Matea 


Marino je imao zadivljujuću vjeru i sigurnost. Svoj je život preokrenuo i izgradio u par godina, pomoću vjere i dubokog povjerenja u Isusa. Divio sam se  njegovoj hrabrosti i otvorenosti za druge. Uvijek je za potrebite imao vremena. Ljude je usmjeravao Isusu dovodeći ih na seminare i, ako su trebali, na hagioterapiju. Imao je jaku volju i upornost. Nije volio gubiti. Živio je „punim gasom“. Donosio je radost. Bio nam je uzor. Bio je „faca“. Uistinu, bila mi je čast upoznati nekoga poput Marina!  

Mihovil


Marino je bio mlad, dobar momak. Deseci drugih mladih preko njega su došli na hagioterapiju i naše seminare. Ozbiljno je bio „zagrizao“ za karizmu i htio je jednog dana biti hagioasistent i evangelizator, kako bi pomagao patnicima. Toliko mu je to značilo da se za boravka u Norveškoj, svakog četvrtka preko Skypea „spajao“ na našu kandidacijsku grupu, prateći nagovore. 

Kad sam mu znao spomenuo da se skupljaju novci za Dom hagioterapije, za Zajednicu ili za nekog potrebitog, svaki put bi se odazvao. Naprosto, živio je za drugoga.  

Zahvalan sam na svakoj sekundi vremena provedenog s njim na zemlji. 

Tin 


Marino je „uspio“ u životu. Našao je sebe. Našao je Boga. Našao je svoj poziv i smisao. Našao je i djevojku koju istinski voli i koja voli njega. A onda je otišao u Norvešku kako bi započeo novi život i tamo je život izgubio. Ali samo ovaj ograničeni, ljudski, pun patnje i nepravde. Zemaljski život Marina Ivakića je prestao. Ali je počeo novi, vječni i beskonačni. 

Marinov život doživljavam kao jedan od najboljih seminara na kojima sam bio. Daje mi nadu da ću i ja uspjeti. Vidimo se gore, prijatelju, i pozdravi mi profesora Ivančića! 

Tvoj zagrebački frend 


Marino je bio spreman, čist, savršen za Nebo. Sve njegove rečenice koje prije nisam razumjela bile su izraz njegovog velikog prijateljstva s Isusom. Iz njega je zračila djetinja, naivna vjera. Hvala ti, Marino, što si mi pokazao put kako ići za Kristom, iako si postavio visoke standarde. I sad ti vidim veseli pogled koji nas hrabri i čujem tvoj glas koji govori: „Ne boj se, pa Isus je tu, s Njim možeš sve!“ 

Uživaj i ti s Njim, dragi naš Marino!

Maja 


Nezamjenjivi prijatelju, s tolikim žarom znao si govoriti: Žetva je velika, ali je radnika malo… Teško je shvatiti Božju logiku, zbog čega je prerano pozvao k sebi jednog od svojih najboljih radnika? Ali tvoj smijeh odzvanja i ne da srcu da se žalosti, tvoja ljubav živi i podsjeća kako se ljubi bližnji. Trag svjetla koji si ostavio nikad neće izblijediti. Čudesni mir odaje mi da si u domovini za kojom si čeznuo, u Nebu koje se odražavalo u tvojim očima, uz Gospodina pod čijom zastavom si se hrabro borio i neumorno igrao. Pravi muškarac s dušom sretnog dječaka! 

Neizmjerno zahvalna što si toliko obogatio moj život, radujem se našem ponovnom susretu. 

Tvoja prijateljica Marijana


Iako nisam dugo poznavala Marina, mogu reći da je bio pozitivna, nasmijana osoba, pun nade i želje za svjedočenjem vjere. U razgovoru s njim vidjelo se da je istinski volio rad profesora Ivančića i žudio za tim da doprinese naviještanju Radosne vijesti i radu Zajednice. 

Antonija 


Zadnji razgovor kojeg  smo vodili samo je jedan mali primjer njegove dobrote, ljubavi za čovjeka, spremnosti da pomogne kako god može. Bilo je to dan prije njegovog odlaska za Norvešku. Prijateljima sam rekla da suprug i ja čekamo treće dijete, ali i da je suprug izgubio posao. Jasno je pokazao spremnost da nam materijalno pomaže. 

Toliko mi je značio njegov smisao za humor, njegova sposobnost da čuje, kaže pravu riječ… Marino, prijatelju, hvala ti na svemu!

Petra


Sjećam ga se kao osobe vedrog duha i njegove žarke želje da upiše teologiju, o čemu je s velikom ljubavlju govorio. Vjerujem da je istinski živio svoju vjeru! 

Kristina