Piše: Božena Čizmin

On najutjecajnija osoba u mojem životu, onaj kojem sam dopustila da me usmjerava i vodi, onaj u kojega sam stekla povjerenje. Tek sam ga nekoliko puta kratko susrela, ali to nije bilo važno. Znao je točno što govori, a ja sam htjela upiti ono što je govorio.

On je učinio da znam samoj sebi argumentirati zašto vjerujem. Osvjetlio mi je vjeru u Isusa Krista, demistificirao pobožnosti, oslobodio me praznovjerja. Intelektualno me osposobio  i uveo u prostor znanja i znanosti. Jasno me usmjerio k Isusu Kristu. Osposobio me za primanje zdravlja i Duha Svetoga.

Raskrinkao je smrt do mjere da je nema, da je ona samo vrata u novi život. Primjećujem da on sam sada još jače i intenzivnije živi i djeluje oko mene i oko svih nas. Posvuda njegove riječi, djela, snimke, knjige, u mojem pamćenju i sjećanju, u mojim danima. Često zazovem njegovu pomoć, osobito kad je u pitanju hagioterapija u praksi i na djelu.

On je bio svjedok da patnja nije jača od čovjeka, nego je čovjek jači od patnje kada je s Isusom. Zbog njegova uzora i ja se želim hrabro suočiti s patnjom kada ona dođe. On je pred mojim očima jedini živi primjer takve hrabrosti i neustrašivosti.

Zbog njega je danas Isus središte moga života, moj prvi oslonac i moj konačni cilj. Neizmjerno sam mu zahvalna što je bio vjerni Božji prijatelj. A još zahvalnija sam Isusu jer ga je darovao ovom našem vremenu i našoj budućnosti, da bude putokaz prema čovjeku i prema Nebu.