Piše: Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu

Gospodin mi je pružio tu milost, nezasluženi dar, da sam tijekom zadnjih nekoliko godina bio uz prof. dr. Tomislava Ivančića. Osim što mi je, kao i mnogim drugima, bio profesor na fakultetu i što smo ga slušali u katedrali i drugdje, posljednjih nekoliko godina, kako sam na službi ovdje u Zagrebu, u Bogosloviji, imao sam tu milost, čast i radost da sam ga često zamjenjivao u katedrali kada on to nije mogao. Kada sam pristupao oltaru slaveći svetu misu, počesto sam u sebi mislio da bih trebao slaviti Gospodina onako kako to profesor Ivančić čini. No, svaki taj trenutak doživio sam posebnim. Prije nego što bih ga zamijenio u katedrali, redovito smo se čuli telefonski. Kako su se ti pozivi množili, tako su i naši razgovori bili sve ozbiljniji, sadržajniji, zahtjevniji i plodonosniji. Brzo sam prepoznao da ti telefonski razgovori nisu samo obavijesni, da sutra ili koji dan trebam biti u katedrali umjesto profesora Ivančića, nego sam ih pokušavao oblikovati u svoju malu duhovnu obnovu. I doista mogu reći da je tako i bilo. Osobito sam Bogu zahvalan za ove zadnje dane susretanja s njim, za zadnje dane njegova života.

Naime, krajem siječnja, kad se prepoznalo da mu je zdravlje ozbiljno narušeno, pozvan sam podijeliti mu svetu pričest te po potrebi ispovijed i bolesničko pomazanje. Živo se sjećam toga prvoga dana kada sam došao u njegovu kuriju. Nakon našeg redovitog pozdrava „Hvaljen Isus i Marija!” pružio sam mu ruku na pozdrav i poljubio njegovu ruku. On se malo začudio, ali sam doživio njegovu ganutost na tu gestu. Možda je moja gesta bila pomalo neobična, ali za mene je bilo sasvim prirodno tako mu pristupiti. Tada sam mu rekao: „Profesore, nisam došao sâm; došao sam s jednim Vašim prijateljem, kojeg Vi veoma dobro poznajete, s kojim ste svaki dan.“ Zagledao se u mene poput djeteta iščekujući odgovor, a ja sam mu rekao: „Došao sam s Isusom.“ On se na to blago nasmiješio i s odobravanjem dao znak da započnem s molitvom i slavljem svete pričesti.

„Još mi samo Isus ostaje“

Tako je to sljedećih dvadesetak dana bilo redovito, oko 18 sati. Mogu reći kako sam tijekom tih dana osjetio i poneki otpor: zar baš moram svaki dan i zašto baš ja, ali sam brzo spoznao da je to djelo Božje milosti, da činim nešto lijepo – svećeniku povjereno i svojstveno – i shvatio kako su to vrlo važni trenutci za mene, za jednog svećenika i čovjeka i kako baš cijeli svoj dan trebam oblikovati oko te točke, tog trenutka. I tako je zapravo i bilo. Uglavnom, bilo je tu mnogo i duhovitosti i lijepih, simpatičnih, ali i provokativnih pitanja vezano uz njega samog ili vezano uz mene. Na primjer: „Jooj, neka ti se Bog smiluje što si rektor.” ili „Danas je sv. Valentin, trebao bih biti zdrav, a gle…“, „Znači vidimo se sutra, nemoj zakasniti da ne naljutiš Isusa, a onda ću i ja biti ljut“, a također i: „Anđelko, jesi li ti svjestan kako je lijepo što pripadamo i jesmo Crkva, ona je najveća snaga svijeta…, kad bismo više toga bili svjesni i vjerovali u Crkvu – tijelo i djelo Božje ljubavi prema čovjeku…“. Uglavnom, predivno, hrana za sav život!

Zadnje riječi koje mi je uputio stvarno neću nikada zaboraviti. Nisu bile ništa posebno, ali opet, bile su posebne jer su izražavale ono što je važno za svakog od nas u trenutcima kada osjećamo da je doista susret s Gospodinom vrlo blizu, bile su sažetak svega života jednoga vjernika. Rekao mi je: „Još mi samo Isus ostaje.” I doista je tako i bilo. Još mu je samo Isus ostao i s Njim je bio, na Njega se oslanjao, s Njim je živio, na Njega je mislio i drugima ga s takvim žarom, ljubavlju, brižnošću, vjerodostojnošću naviještao, svjedočio… I eto, upravo te noći, sa 16. na 17. veljače, dogodio se taj blaženi susret s Isusom.

Zadnji izdisaj

Inače ne nosim uza sebe mobitel ujutro, pogotovo ne na svetu misu, ni na doručak, nego tek nakon toga. Tog jutra stavio sam ga u džep. Ne znam zašto. I dobijem poziv oko 8.20 sati da dođem kod profesora jer se prepoznaje kraj. Brzo sam spremio sve što sam trebao ponijeti sa sobom i podijelio sam Tomislavu potpuni oprost od grijeha, kako nas svećenike za to ovlašćuje Apostolska Stolica, a nakon toga podijelio sam mu i bolesničko pomazanje. On je disao, vrlo lagano. Mi koji smo bili prisutni to smo sve pratili, s njim smo disali. I nakon bolesničkog pomazanja još uvijek je disao. Molili smo krunicu uz upaljenu svijeću, koja je bila blagoslovljena na blagdan Svijećnice, vjerojatno ona koju sam mu ja donio. Nakon tek nekoliko zrnaca otajstva krunice, jasno smo vidjeli onaj posljednji izdisaj. Ovim tjelesnim očima nismo vidjeli duh i dušu, ali znamo da je kod Gospodina. Dvadesetak minuta nakon toga svetoga trenutka slavio sam svetu misu u katedrali, za njega. Koje li providnosti Božje, prema rasporedu katedralnih misnika on je trebao tada slaviti misu, međutim pridružio se nebeskoj liturgiji! Još je jedna činjenica iz toga dana znakovita, naime, toga smo dana u liturgiji čitali čitanje iz Markova evanđelja (8,34 – 9,1) gdje se nalazi onaj odlomak koji mu je itekako mnogo značio u trenutcima kada je bio teško bolestan još kao mladi svećenik i kada su ga te riječi iz Markova evanđelja ohrabrile i pokrenule – „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.

Svjedočio je primjerom života

Ono što nam sada ostaje ponajprije je u tome da budemo zahvalni Bogu za njegov život; da budemo svjesni kako se ponajprije Bog po njemu proslavio, kako sve što bismo, ljudski gledajući, rekli: bio je velik, bio je najbolji, bio je…, da je sveto u Bogu i s Bogom tako intenzivno svakodnevno činio. U prof. Ivančiću Bog je pronašao divnog nasljedovatelja, svjedoka, oruđe kojim se itekako mogao poslužiti u ovome svijetu i kako su se riječi vrlo brzo utjelovljivale u život, preobražavale život iz stanja grijeha, nemoći, otpada u stanje milosti, snage i dobra. Bio je čovjek koji se nije samo zadržavao na riječi, nego je istinski svjedočio primjerom svoga života. To za njega nije bila nekakva obveza koju bi morao činiti kao svećenik, nego ponajprije zato jer je bio duboko uvjeren da je to put koji je Gospodin pred njega stavio. S druge strane, jasno je da je sve činio zato što je svećenik. I u tom smislu, možda ne bi bilo preuzetno već sada reći kako zasigurno primamo i osjećamo mnoge milosti po njegovu zagovoru.

Budimo, kao što je i on bio, nasljedovatelji Kristovi. Kad smo takvi, onda smo na pravome putu, a takvima nas je sigurno, primjerom svog života, oblikovao dragi profesor, Prezbi, Tomislav Ivančić, da i mi jednoga trenutka u vjeri, nadi i ljubavi prema Bogu i čovjeku možemo reći: „Još mi samo Isus ostaje.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.