Piše: Tihomir Gavran

Život sam svoj ja izgubio, ali tek sam onda Život našao. Nađoh onda pravi Život jer ovo sve što sam prije živio, jadan sam bio, misleći da je to život. Puninu Žìvota sam dobio tek onda kad sam upoznao Onoga koji mi je taj život podario. Nije bilo lako, ni doći do Njega, no pritisnut svojim tjeskobnim brigama krenio sam prema Njemu. Na tom putu bili su mi potrebni ljudi koji bi me do Njega doveli, uputili, objasnili, jer upravo su oni ti kojima se On poslužio da me dovede k sebi. 

Najveći među njima bio je profesor Tomislav Ivančić. Prvu knjigu od njega uzeh čitati i rasplakah se… vidim on poznaje izlaz. Njegove riječi, jednostavne, duboke, istinite, dotiču čovjeka. I dalje čitajući njegove tekstove, sve više ostajem zadivljen koliko profesor Ivančić poznaje čovjeka, a tek Boga. Kako netko može toliko Boga poznavati? Jer to se osjeti, vidljivo je, nisu isprazne riječi. On ne govorio tako zato što je naučio, on to zna jer je iskusio. Jos više sam zadivljen riječima i načinom njegova izražavanja, jer je tako jednostavnim i svima razumljivim riječima govorio o Bogu. Jednostavno je bio razumljiv malim ljudima. Tako jednostavno govoriti o apstraktnom da čovjek uvidi da to nije apstraktno nego stvarno. On je upravo govorio o duhu kao da ga je osjetio, vidio i opipao. On govori o nevidljivom kao o vidljivom. A to može samo čovjek koji je to proživio i živio takvim životom. To može samo onaj koji ljubi Boga i čovjeka, koji svakodnevno u životu biva vođen Rječju Božjom, na način da ju živi. On je upravo bio taj, koji je živio i vršio…

Zaključio sam da je ustvari sve Istina što on govori. A sam neizmjerno čeznem za Istinom. Tako da… Vi ste, profesore, “krivi” što se upravo nalazim u formaciji za ulazak u zajednicu Molitva i Riječ. Neizmjerno vam hvala na toj krivici jer svaki drugi put bio bi u suprotnosti sa onim najbitnijim, Božjom voljom.

Profesore hvala vam… za život…