Praštanje je umijeće hrabrih.

Tema hagioterapijskih susreta koji su održavani svake srijede tijekom mjeseca svibnja u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu bila je “Praštanje oslobađa”. Sloboda je jedna od najvećih čovjekovih čežnji jer duh je sloboda, a čovjek je otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijeloStvoritelj je Duh koji je čovjeku darovao duhovnu dušu u trenutku njegova začeća. Po njoj je čovjek vječan i posjeduje sposobnost komunikacije sa svojim Stvoriteljem. Duh u čovjeku čezne za slobodom.   

Čovjek može biti slobodan izvana, ali iznutra zarobljen okovima nanesenih uvreda i nepraštanjem. Unutarnja sloboda nije uvjetovana izvanjskom. 

Svaka uvreda je poput virusa. Uvredom u  čovjeka ulazi virus zla koji razara sve stanice u njegovu tijelu, ali isto tako i njegov duhovni organizam. Uvreda može biti lakša ili teža, no ona uvijek boli. Na tijelu se očituje u boli srca, promjeni krvnog  tlaka,… Psiha želi osvetu, mrzi, ogovara,… ranjena duša doživljava patnju, ispunja se gorčinom koja zarobljuje negativnim mislima, riječima i očekivanjima. Čovjek tako bude razaran na svim svojim razinama: biološkoj, psihološkoj i duhovnoj. 

Budući da je duhovna razina nadmoćnija od ostalih, u njoj je čovjek svjestan sebe, drugoga i svega što postoji, u  njoj čovjek ima sposobnosti kojima može spoznati pravu istinu. U skladu s njom može donijeti ispravnu odluku, a slobodnom voljom može ući u područje ljubavi, praštanja, pomirenja i susreta sa Stvoriteljem koji ga za to osposobljava. Stvoritelj je  jači od svih zala.   

Važno je znati što praštanje jest, a što nije. Praštanjem ne zaboravljamo, ne poričemo i ne niječemo nanesenu uvredu. Praštanje ne oslobađa uvreditelja od virusa zla i ne donosi mu mir i slobodu. 

Praštanje je lijek koji uništava virus zla te on više nema razarajuću snagu u nama. Praštanje donosi fizičko i psihičko zdravlje, mir, radost, oslobađa od patnje i boli. Ali,  praštanje je i čin ljubavi prema uvreditelju kojeg želimo osloboditi od njegove bolesti.  

Kada smo svega toga svjesni, vjerujem da nije tako teško oprostiti. Stoga, zavoli sebe, dragi  čitatelju, odluči se biti zdrav, živjeti slobodno, radosno, ispunjeno. Odluči se osloboditi okova prošlosti zbog kojih zapostavljaš sadašnjost i  kočiš svoj razvoj u budućnosti. 

“I najduži put počinje prvim korakom” kaže poslovica.  

Prvi korak u procesu praštanja jest tvoja odluka, u drugom koraku počni  mijenjati svoj pogled na osobu koja te je uvrijedila. Gledaj ju novim duhovnim očima. U njoj otkrij krhko biće kao što si i sam, biće sposobno mijenjati se i razvijati, baš kao što se i ti mijenjaš kroz ovo opraštanje. U sebi probudi sućut prema njoj, jer ona je duhovno bolesna osoba, zaražena virusom zla, ispunjena vlastitim uvredama i ranama, neuspjesima i tjeskobama. U trećem koraku joj oprosti sve uvrede, nepravde, grube riječi. Četvrti korak je čin u kojemu istu osobu moliš da i ona tebi oprosti. Ako zbog ničeg drugog, onda zato što je nisi razumio, o njoj negativno mislio, osuđivao je i negativno govorio. U petom koraku zavoli tu osobu, ne njezina djela, već njenu dušu jer njene dubine te vole i od srca za nju zahvali. Ta osoba ti je dar po kojem se ti sve više  razvijaš u dobroti, istini i ljubavi. 

Upravo to i jest smisao života!