Piše: Miroslav Kolovrat
Dočekali smo postojanje europskog dana sjećanja na žrtve i stradanja od totalitarnih i autoritarnih društvenih uređenja. Taj je dan 23. kolovoza u godini. Osobito se to sjećanje i odgovarajuća komemoracija odnosi na komunizam, komunistički poslijeratni revolucionarni totalitarizam u zemljama tzv. Socijalističkog lagera, zatim na fašizam i nacizam.
U jednom našem dnevnom listu ugledna je kolumnistica (u broju od 30. kolovoza o.g.) krenula u obilježavanje tog europskog dana sjećanja. Nabrojila je ona takve sustave (fašizam, komunizam…), a onda kao da se htjela ispraviti, dodala je kako je (citiram) „…fašizam bio gori od komunizma“ ?!? Zaintrigiralo me to, koje je od tih uređenja bilo gore, ili je tvrdnja u navedenoj kolumni slobodna procjena, ovisno u kojem je dobu autorica odrastala i o njenom svjetonazoru. Čitatelj te kolumne stječe dojam kako ona (autorica) želi „ublažiti“ dojam o komunizmu riječima da je manje zlo od fašizma?
Bilo kako bilo, riječ je o dvije ideologije koje su ljude zarobljavale čineći zlo cijelom čovječanstvu, a posljedice ideologije komunizma na našim prostorima (nakon 70 godina trajanja), uviđamo, nosimo i danas, unatoč proklamirane demokracije.
Obje ideologije prikazuju se kao ljubitelji čovjeka. Nacizam želi dobro njemačkom narodu i tvrdi da istrebljenjem Židova čini uslugu čovječanstvu. Lenjinistički komunizam također izravno želi dobro cijelom svijetu, jer će od početne surovosti i isključivosti kasnije evoluirati u socijalizam s „ljudskim licem“ ?!? Obje ideologije slične su u tome što istodobno propisuju dužnost ubijanja ljudi. Da bi se ubijalo ljude, neistomišljenike, mora se čovjeku izvršiocu toga usaditi u njegovo biće da – nema Boga („religija je opijum naroda”)! Obje ideologije nude „uzvišene ideale“ kako bi manipulirale i izazivale zanesenjačku odanost vođama, govore o preodgajanju čovječanstva stvaranjem novoga čovjeka. Takve proklamacije i „znanstvene teze“ služile su za postizanje legitimnosti kako bi bile shvaćene kao jedino dobro?
Komunizam je uredno ponavljao mantru da će u novom društvu „Svatko raditi koliko može, a uzimati koliko mu treba“?!? Kasnije je radnička klasa uvidjela nevjerodostojnost tih parola i takvog učenja (socijalističke vođe govore jedno, a rade drugo), pa se brzo prešlo (što se rada tiče) na prešutnu parolu: „Ne mogu oni mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“.
Komunistički režim nije obilježavao ljude kao što je to radio nacizam. Nacional-socijalizam Židove označava kao neku vrstu pošasti i infekcije, te je pripadnike ovog naroda trebalo uništiti u plinskim komorama, kao nekim zaprašivanjem komaraca. Komunizam je imao više posla, trebalo je likvidirati sve „neprijatelje socijalizma“, kao neprijatelje naroda tako što je uklanjao bogataše, kapitaliste, imućne seljake, a onda one koji nisu u ideološkom pogledu bili „na liniji”. Kako je socijalizam preferirao radničku klasu, seljacima se oduzimala zemlja i time je počeo proces siromašenja poljoprivrednika. Slično su prolazili dijelovi nepokornog radništva odlaskom na rad u inozemstvo (najčešće u Njemačku), a tako i napredna inteligencija. Bilo je i onih za koje je vrijedila uzrečica „Revolucija jede svoju djecu“, budući da u određenom vremenu nisu mislili onako kako partija nalaže misliti. Sve njih trebalo je prepoznati, primorati ih da priznaju prikrivene misli i nepostojeću krivicu, prokazivanjem čestitih ljudi nametnuti im osjećaj trajno opterećene savjesti.
A o „prijateljima čovječanstva” treba reći kako je u 20. stoljeću Lenjin prvi ozakonio pobačaj, a Hitler ozakonio eutanaziju.
Tko će ljude osloboditi od takvih zastranjenja, ako ne Isus koji našu sudbinu drži u svojoj ruci.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen 1953. god. u Bugojnu, BiH. Nakon završene gimnazije dolazi studirati u Zagreb.Na studentskom vjeronauku u Frankopanskoj ul., kod Sestara milosrdnica Sv. Vinka, upoznaje prof. Tomislava Ivančića, koji je tada došao sa studija u Rimu, i ostaje s njim u vjeronaučnoj Zajednici među prvih pet studenata. Ljeto 1975 god. provodi sa Zajednicom u Davoru, na jesen te godine kreće izdavanje časopisa KORACI (koji je bio predhodnik Hagio.hr-a), kao član uredništva i autor uvodnika nadolazećih brojeva.U Zagrebu ostaje trajno, otac je petoro djece i ( na nagovor prof. Ivančića ) osniva vlastitu obrt, a kasnije poduzeće.Kao samostalni poduzetnik preko trideset godina takvog rada, odlazi u mirovinu. Trenutačno je član uredništva Hagio.hr.