Razgovor sa dr.sc. Tomislavom Ivančićem, preuzeto iz Hagio.hr broj 2.
Razgovarala: Željka Kolar
Zatekla me nedavna vijest o skupini ljudi koji žele osnovati udrugu ateista zbog toga što se smatraju ugroženima i žele se zaštiti. Zašto se, u doba kada smo zapravo svi podjednako ugroženi, neki glasovi čuju glasnije od drugih? I zašto manjine uspijevaju privući toliku pozornost? Vidim to kao vapaj za razumijevanjem i poziv na dublju međuljudsku komunikaciju. Razumijem da ni sama nemam dovoljno znanja i razumijevanja ateizma pa sam se u vezi s tim obratila profesoru Ivančiću koji je ležerno prihvatio moja pitanja, a iz razgovora sam otkrila kako ključ razumijevanja ateista i vjernika nije u ljudskoj, često površnoj, logici znanja i razmišljanja. Evo kako je tekao naš razgovor
Je li moguće zaista biti uvjeren da Boga nema?
Još od Aristotela je jasno da je nemoguće biti ateist jer svaki čovjek spoznaje Boga koji je „nepokretni pokretač“. Suvremene neuroznanosti, logoterapija, filozofija, pa čak i fizika, argumentirano i znanstveno govore o Bogu kao duhovnoj stvarnosti, koja sve drži u postojanju i djelovanju.
Svjedoci smo da je prošlo vrijeme u kojem se govorilo da Boga nema.
Zašto ateisti danas traže zaštitu osnivajući svoju udrugu? Jer su intelektualno uvjereni da Boga ima. Ateisti jednostavno više ne nalaze argumente za nevjeru u Boga.
Oni ne bi nijekali Boga kada ne bi znali da ga ima. Svatko zna što pojam Boga u sebi sadrži i čak poznaje tu stvarnost. Jednostavno, svi intelektom spoznajemo Božju stvarnost. Često mi nakon predavanja pristupaju ljudi i govore kako im ništa novo nisam rekao jer sve što su čuli već postoji u njima, u njihovu srcu, a ja sam ih samo podsjetio na to, kao da bih to izvadio iz neke njihove arhive, posvijestio im i time im omogućio da od toga žive. Tako i Boga spoznajemo intuitivnom spoznajom a da to nismo uspjeli izraziti na racionalnoj razini.
Ne postoji niti kod jednog čovjeka uvjerenje da Boga nema jer već od začeća intuitivno znamo da Bog postoji. Od Njega smo, naime, u začeću dobili svoju osobnost i čitavu duhovnu dušu. Stoga ateisti ne mogu reći da Boga nema.
Odakle ateizam?
Ateizam je novog vijeka; nastao je u srcu kršćanstva. Svi koji su željeli postati kršćani najprije su trebali biti ateisti. Prvi kršćani, naime, nisu imali hramova, a grčke i rimske religije imale su velike hramove posvećene različitim bogovima. Prvi kršćani nisu priznavali bogove, ni grčke, ni rimske, ni germanske, ni slavenske. Oni su u Isusu iz Nazareta prepoznali utjelovljenje Božjeg Sina, u njega i njemu vjerovali; živjeli kako je on živio i kako ih je on poveo; spoznali su da je on jedini put do Oca. Bog je, u izvornom smislu, Otac. Stoga su prvi kršćani smatrani ateistima i bili progonjeni zato što nisu htjeli poštivati rimske bogove, a vjerovalo se kako bogovi čuvaju Rimsko Carstvo te su kršćani smatrani neprijateljima Carstva i bili progonjeni i mučeni. Možemo reći da je ateizam nastao s kršćanima.
Tko su ateisti danas?
Ateisti su ljudi koji ne žele priznati Boga, ne žele prihvatiti stvarnost Boga ili prepoznaju samo religiju i nju zamjenjuju za Boga te, ne želeći prihvatiti ni jednu religiju, nazivaju sebe ateistima. Ateisti niječu određenu sliku Boga.
Činjenica je kako svaki čovjek, ateist ili ne, želi biti dobar, želi ljubiti i ljubi svoju djecu, svoju suprugu, pokušava biti pravedan… Prema tome, on je moralan, a moralnost je duhovna dimenzija. Dobrota, ljubav, istina – to je Bog. Tako su ateisti u praksi vjernici, a u teoriji nevjernici. Ateistima smetaju načini na koji religije interpretiraju Boga, kao i religiozni ljudi koji ne postaju bolji, a govore o Bogu a da sami nisu slični Bogu. Ghandi je lijepo rekao: „Bez vas kršćana mi bismo davno postali kršćani.“
Trebalo bi svakog ateista posebno pitati što on misli pod ateizmom. Zanimljiv mi je bio razgovor na tv-u između neuroznanstvenika Michaela Collinsa i autora knjige „Iluzija o Bogu“ Richarda Dawkinsa koji se deklarira kao ateist, a tom je prilikom rekao kako zna da mora postojati nešto, mora biti netko, ali mu smeta kako religije interpretiraju i čak iskvare pojam Boga i odnos prema Bogu.
To me dalje nuka na razmišljanje o tome kako su zapravo formalni vjernici, koji žive ateistički, izvor ateizma.
Kako su formalni vjernici povezani s pitanjem ateizma?
Koncil kaže u enciklici Gadium et spes kako vjernici koji krivo tumače evanđeosku vjeru i ne žive po njoj trebaju biti smatrani najvećim uzrokom ateizma. Mogli bismo poći još i dalje i reći da su zapravo pravi ateisti oni koji čine zlo jer Bog je apsolutno dobro, kaže filozofija.
Ima li istine u ateizmu?
Razlikujmo istinu od ideologije. Istina pripada znanosti i pravednim ljudima, a ideologija je najveći neprijatelj istine i znanosti. Uzmimo za primjer nedavnu izjavu Stručnog etičkog povjerenstva Petrove bolnice u Zagrebu kako život počinje začećem te je stoga svaki pobačaj zločin i kao takav nezakonit. Na to su se čuli prigovori u našem Saboru da je o tom pitanju trebalo raspravljati saborsko povjerenstvo, a ne stručnjaci Petrove bolnice. Drugim riječima, prigovor iz Sabora je bio: „Zašto pitate znanstvenike, umjesto ideologe?“ Događa se da ideologija i dalje vlada. Primjer ideologije imamo uostalom u marksizmu koji je bio pokrivan riječju znanost, a danas znamo da marksizam nije imao ništa sa znanošću. Režim komunizma, marksizma i realsocijalizma bio je u sebi proturječan i nehuman.
Malo znanosti donosi ateizam, a čitava znanost istinu. Tek je potpuna znanost istina, a istina je Bog. Znanost donosi Boga i razmišljajući o Bogu, čovjek biva znanstven. I znanost danas dokazuje da je ateizam nemoguć. Ateizam je samo bolest čovjeka.
Kako doći do istine?
Do istine se dolazi na razini duha i tu sposobnost ima svaki čovjek. Nemoguće je uspeti se na duhovnu razinu, a pri tome ne susresti Boga kao temeljnu istinu. Ateizam nastaje tamo gdje ljudi zatvaraju oči pred istinom. Ipak, u svakom ateistu postoji zrno Božje istine i u svakom postoji čežnja za Bogom i čežnja za ljubavlju.
Možemo li spriječiti ateizam?
Kada bismo voljeli ateiste, ne bi bilo ateizma. Kada poštujemo ateiste, ubrzo uviđamo kako su oni ljudi koji traže istinu života. Vjerojatno se trude osnovati udrugu upravo da bi se zaštitili od pobožnih ljudi koji ih optužuju i ne vole. Ako zavolimo bilo koga u svojoj okolini, vidjet ćemo kako se on mijenja, a s njim i mi.
Ako zavolimo sebe, doživjet ćemo kako se sve mijenja.
Kako zavoljeti?
Tako da u sebi i drugima prepoznajemo ono vječno, neuništivo, ono zrno Božje istine, sjaj Božji, prisutnost Boga u sebi, u ateistima, u svima. Gledati to dobro i ući u savez s njim, surađivati s tim dobrim, duboko humanim i božanskim u sebi i u svakom čovjeku.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
