Tomislav Ivančić, snimka Minute za tebe, od dana 4. siječnja 2023. godine
Pripremila: Marina Ćavar
Kad se pitamo kako se osloboditi grijeha, ne griješiti, onda se zapravo pitamo postoji li nekakva metoda koja nas može očuvati da nas zlo ne nadvlada, ne zavede, kako ne bi opet počinili grijeh?
Uvijek se u religijama, osobito u kršćanstvu, govorilo o bližnjoj grešnoj prigodi. To je, naime, situacija u kojoj, gotovo, uvijek padnemo u zlo. To je situacija u kojoj uvijek sagriješimo, pogriješimo. U kojoj nas zlo zavede. Jednostavno, postoje u nama, navike na zlo. U našim pojedinim strastima, sposobnostima za mnoge stvari, kao i u našim nagonima, već postoje navike i težnje, osobito tjelesne težnje za pojedinim užicima i zadovoljstvima. Postoje navike gdje smo već naučili oduvijek nešto raditi. Ima ljudi koji su naučili neke riječi izgovarati i vječito to ponavljaju. Ima onih koji su naučili psovati. Psuju, a da ni sami nisu svjesni toga. Dakle, postoje navike u nama. Postoji zlo u nama, iz kojeg mi jednostavno činimo i činimo grijeh. I to toliko ponavljamo da je to postalo naše drugo ja, a da mi toga nismo svjesni. Mi sebe upropaštavamo, ubijamo sebe, stvaramo si bolesti i patnju i muku, a da uopće toga nismo dovoljno svjesni. Jedno je pitanje kako se izvući iz ovisnosti o grijehu, a drugo je pitanje kako uopće ne upasti u grijeh.
Bližnja grešna prigoda se odnosi na to kako ne biti svladan grijehom, kako ne upasti u grijeh, kako se očuvati da me grijeh ne zavede. Postoji oduvijek u Crkvi ta jedna jasna riječ: treba se čuvati bližnje grešne prigode! Jer, kad god dođemo u bližnju grešnu prigodu, redovito sagriješimo. Rijetko kada se izvučemo. Prema tome, ako smo se opredijelili protiv grijeha, onda se jednako moramo opredjeljivati protiv bližnje grešne prigode. I kao što je grijeh, zlo, naša odgovornost, naša krivica, za koju odgovaramo i koja nas baca u zlo i u ptanju, tako i bližnja grešna prigoda također je zlo, kao i grijeh. I ako se ne čuvamo bližnje grešne prigode, i ako ne pazimo da ne uđemo u takvu bližnju grešnu prigodu u kojoj uvijek sagriješimo, ako ne pazimo, redovito sagriješimo, čak i onda kad i nismo sagriješili.
Zato u našoj vjeri postoji, tzv. odricanje. Odreći se znači: odreći se prilike gdje te može neki užitak ili zadovoljstvo, neka tvoja navika uvući da sagriješiš. Vidiš susjeda s kojim uvijek kad se sastanete ogovarate, negativno govorite protiv Crkve, protiv vlasti, države, protiv raznih susjeda i drugih. Slijedeći put kad vidiš susjeda kako izlazi nemoj se s njim susresti. Dokle? Sve dotle dok ne osjetiš da nisi više ovisan o ogovaranju bilo koga, kad se nađete skupa. Ako si se odrekao cigareta, onda nemoj ići u društvo onih koji puše. Zapušit ćeš. Ako si se odrekao alkohola, jer si postao alkoholičar, onda nemoj ići u gostionicu. Nemoj se praviti važan – ja ću ići u gostionicu i neću popiti. Popit ćeš, sigurno! I opit ćeš se! I ako znaš da si se odrekao užasnog grijeha psovke, onda nemoj ići u društvo onih s kojima uvijek psuješ i kojima je svaka druga riječ besramna, ružna, odvratna, psuju Boga i ljude i suce. Nemoj ići k njima u društvo. Odreci se njihovog drušva.
Ako te bilo koje zadovoljstvo vodilo prije na grijeh, odreci se tog zadovoljstva. U tome je smisao odricanja. Nije smisao odricanja da se odreknemo svega što postoji u svijetu, nego da se odreknemo samo one situacije gdje je izvor našeg grijeha, zla u koje upadnemo i onda sebe razaramo i činimo bolesnima i patničkima. Boriti se protiv bližnje grešne prigode. Biti hrabar i ne ulaziti u nju. To znači, biti mudar, inteligentan, hrabar i odvažan.
Magistar religiologije, teolog i viši ekonomist. U braku. Ivančićeve seminare je pohađala još kao djevojčica s obitelji. Od drugog Međunarodnog studija hagioterapije uključuje se svjesno, u sasvim drugačiji pogled na svijet i društvo, te se kasnije priključuje ZMR, kroz polaganje ispita, slušanje seminara nove evangelizacije i praksu u Centru za duhovnu pomoć. Trenutno u zajednici djeluje kao evangelizator. U formaciji je za hagioasistenta.