Piše: Marijan Presečki
Dok pišem ovaj tekst u mislima mi je rečenica koju je naš Utemeljitelj Tomislav Ivančić često govorio i isticao na brojnim seminarima i duhovnim obnovama:
” Ne trebaju nam dobri,već sveti kršćani!”
Jasno da taj zahtjev može svakom od nas biti svojevrsni upitnik ili nas zbuniti. Pa odgajali su me da idem u crkvu i na vjeronauk, pohađam svetu misu i petkom postim, da se prekrižim prije jela i činim dobra djela… Zar to nije dovoljno? Što još taj Bog i svećenici hoće od mene?
Nažalost, sam pojam svetosti je kroz povijest Crkve i svijeta toliko izmanipuliran, krivo predstavljen, pomalo banaliziran.. Međutim, prava svetost osobe nikad se ne može sakriti, ona uvijek dođe na vidjelo i ona zrači na druge. Svetost je vidljiva, ali ima nevidljive korijene. Čini mi se da je problem današnjih kršćana upravo u toj ukorijenjenosti.
Pitam sebe i tebe, poštovani čitatelju, u čemu sam ja ukorijenjen, ucjepljen, što tj. tko je moj smisao života? Kakav je moj odnos s Isusom i ima li ga uopće?
Živimo u vremenima kada se obistinjuje mudra misao: “U ovom tisućljeću ili će kršćanin biti svet, radikalan ili ga neće ni biti!” Već je prošlo dosta vremena kako su naši biskupi u dokumentu “Na svetost pozvani” istaknuli da se svima nama treba dogoditi “osobni i egzistencijalni susret sa Isusom Kristom” te da od toga nitko nije izuzet. Naglašava se potreba nove evangelizacije, a to znači da se sad ne donose neki novi sadržaji vjere, već da su se okolnosti života današnjice toliko promijenile da nam treba novi iskorak. Tradicionalna, folklorna, površna vjera nije više dovoljna da riješi i dadne odgovore na moje patnje, bolesti, razne životne izazove, koronu, depresiju, ovisnosti..
Religioznost je sposobnost čovjeka da traži komunikaciju s Bogom. Međutim, grijeh je tu sposobnost uvelike razorio i onemogućio njezino uspješno djelovanje. Zato čovjek ne može ne tražiti Boga, a istovremeno je nesposoban da ga svojim sposobnostima nađe i stalno susreće. To traženje Boga se raspršilo na toliko raznih religija, sekti, religiozne metode i prakse, na bezbroj pobožnih vježbi, pobožnih molitvica i raznih poruka (pogotovo danas putem mobitela!).
Zato čovjek mora iz religioznosti prijeći u vjeru. A to nije nimalo lako! Dobar kršćanin će radije ostati kod svojih formi, ustaljenih obrazaca i molitava, pobožnih navika iako od toga nema koristi ni on, ni okolina oko njega. Sklizak je put da se čovjek lako pretvori u farizeja. Sve forme i propise obdržava, ali nigdje srca, osjećaja, potrebe za promjenom i obraćenjem, nigdje Isusa!
Kršćanin lako zaboravi da put svetosti nije da po čitave dane moli, a nema ga kod kuće, ne izvršava svoje obveze, ne skuha ručak, u svađi je s ukućanima, stalo mu je samo do njegovih “duhovnih” užitaka. Neka bude ono do kraja što je trenutno sada : otac, majka, učitelj, radnik, trgovac, inžinjer, umjetnik, student…
Da bi čovjek bio svet mora biti prijatelj s Duhom Svetim. Treba postati neprijatelj grijehu, a prijatelj praštanja, priznavanja svojih pogrešaka, odricanja od sebičnosti, prijatelj ljubavi, dobrote i vjernosti. Božja Riječ bi mu trebala biti važnija od ljudske. Duh Sveti te kroz vjeru uzdiže na višu razinu i ti doista počinješ imati iskustvo Božje prisutnosti. Tko prihvaća Duha Svetoga, taj ima nove spoznaje, ima nove moći u sebi, njega ne može grijeh i Zli do kraja uništiti, On će biti odmor kad si premoren, On će ti donositi smisao kad su oko tebe svi u besmislu, mrmljanju i strahu ( pogotovo danas !).
Budimo svjesni da prihvaćanjem Duha Svetoga možemo promijeniti ono što ljudskim snagama nikako ne bismo mogli. Poštovani čitatelju, volio bih da u sve ovo hrabro zakoračimo!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Kako prepozna(va)ti znakove vremena?
