Piše: Ana Perišić

Reče mi nedavno jedan biskup: ”U svakom vremenu ima muke i zla, ali i puno dobra!” “Slažem se“, odgovorih. No, upitah: “Što li je to posebno bolno za ovo vrijeme?” 

Reče mi da ja odgovorim njemu na to pitanje. Moja misao bila je sukus ovog naslova – kad kršćani onemoćaju u svom temeljnom poslanju: biti svjetlo narodu, biti dobrota za svakog čovjeka, tada se i svijet mijenja na gore.

Biskup je na koncu našeg razgovora, uputio jedan apel svim kršćanima laicima: Molim vas, trudite se ne zgasnuti!”. 

Vrlo vjerojatno, vi koji čitate ovaj sadržaj “svijetlite”, vjerojatno je iza vas mnogo godina silnog truda oko “njive Božje”. Ipak, mnogi su omlačili. To ne znači nikad ne pogriješiti, to ne znači nikad ne upasti u apatiju ili pak beznađe. Zapravo, to znači postati indiferentan prema ljudskoj patnji, prema ugrozi onih koji se sami ne mogu braniti (nerođeni, djeca, stari, nemoćni…), prema korupciji, nepotizmu…, prema iskrivljavanju istina i svetinja pojedinaca i zajednica… 

Postaješ tolerantan prema svemu što je pomodno, prema slobodama koje zadovoljenje imaju u nagonu, prema ideologijama novoga doba, prema iskrivljenim tumačenjima povijesti, prema novim paradigmama slike obitelji i odgoja… Postaješ aktivni promatrač ugrožavanja općeg dobra, vrijednosti svoga naroda, vjerskih istina… Postaješ sebičan, lijen, tašt…, postaješ isto što i oni u koje upiremo prstom da su negativci, zločinci, “oni drugi”. To što sve nabrojano gledamo, i mirno iz udobnosti svojih uspješnih života, šutimo ili ponekad izvrijeđamo “protivnika”, nije ništa bolje od njih, štoviše još je i gore, prezira vrijedno. 

Stepinac je znao reći da se Bogu gade oni koji su pozvani na borbu, a miruju. Ovdje nije riječ o ratovanju i uzvraćanju zla za zlo, ovdje je riječ o bratskoj – božanskoj ljubavi za svakog čovjeka.

No, pomoći možemo onima koji su “zalutali”, samo ako smo sami čvrsti, gordi u borbi za pravdu, istinu, dobrotu. Mi to moramo biti, mi tim vrijednostima trebamo težiti. 

Danas se to rijetko vidi u našem društvu ili naši političari toliko odskaču od naroda da se ne uočavaju snažni korijeni. Onoga koji se odlučio za život u svijetu, živeći za slavu ili imanje, može vratiti naš primjer vjernosti vrednotama, te nadasve “uronjenost”, duboka i snažna, u Silu odozgor. Sami ne možemo puno, ovu svjetiljku ne puni čovjek, nego Duh Božji.

Samo Bog zna kakav je čovjek, samo ga On bezuvjetno ljubi, samo On nuka vjernika – čovjeka kršćanina, da se bori da “odbjegli pronađe put kući”. 

Bog želi da se svi ljudi spase“, jasan je sv. Ivan. Isus je znao reći učenicima da ne trgaju kukolj da ne bi potrgali pšenicu. Svaki čovjek u sebi ima tu bolnu, ali i božansku stranu, svatko od nas pozvan je u ovaj svijet da bi činio dobro, bio dobar. Stoga budimo primjer onima koji su zahirili, koji ne vide stvarnu istinu, koji žive samo za svijet i od njega. 

Najprije pogledaj sebe, priznaj grijeh, priznaj sklonost nekom zlu i daj se nanovo obuhvatiti Božjom snagom. Ako mi postanemo “sol zemlje”, mnogi će oživjeti. Na nama je odgovornost, ali i poziv za nadasve vrijedno poslanje. Stoga, mi trebamo postati svjetlo, da bi svi drugi uočili svoje slabosti i dali se mijenjati. Jer postati nam je jedno! 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.