Piše: Zrinka Šarić , hagioasistentica CHT Samobor
U naprednom svijetu tehnike globalna komunikacija savršeno funkcionira, a čovjek se osjeća strahovito sam. Religioznost kao vrhunska sposobnost dana je muškarcu i ženi da stvara komunikaciju sa živom Riječi. Čovjek je stranac u svijetu. Zato neprestano traga za Stvoriteljem, a zapravo je nesposoban da Ga susretne. Profesor Ivančić prepoznaje: „Patologija religioznosti je da se raspršilo na stotine strana u traženju Stvoritelja kao sekte, zajednice, velike religije.“ „Religije i religioznosti su ljudi, a ne teorija, tako da ljude treba liječiti“, upozorava Ivančić. Tako su nastale brojne religije i pobožne prakse, a kontakt sa Stvoriteljem ostaje čežnja.
Kako religiozna žena traži Stvoritelja, a kako ženi vjere Stvoritelj dolazi?
Znamo da su religiozne žene preplavile sakralne prostore i da ih ima više na molitvenim susretima nego muškaraca. Treba znati tražiti Stvoritelja i prepoznati kad Stvoritelj dolazi u susret čovjeku, a čovijek to može ako mu nije oštećen senzor za otkrivanje. Upravo zbog ranjene religioznosti ne uspijeva se povezati raskinuti odnos Boga i čovjeka. Nerazvijena religioznost u ženi čini je oholom i samodostatnom, a istovremeno će izgovarati kao mantru desetke Zdravo Marija bez živog susreta i odbijati mnoge. Žena koja je dobila Nobelovu nagradu bila je više nego religiozna žena. Žena vjere, sebedarja – Majka Terezija. Žena vjere, u Isusovo vrijeme prenosila je prva Radosnu vijest.
Pitam se što danas radi religiozna žena?
Kako živi svoju religioznost?
Očituje li se na njoj Radosna vijest živoga susreta?
Odbija li mlade djevojke ili budi u njima zraku vjere?
Rasplamsati žar vjere u ženi.
Potrebno je rasplamsati vjeru općeljudsku od koje se živi. Vjeru da će biti sve dobro. Da si voljena. Voljena da možeš biti tko jesi. Razllikujemo i religioznu vjeru. Vjeru u Boga, Stvoritelja. Žena vjere ogleda se u povjerenju u Apsolutnu Dobrotu, Stvoritelja koji sve izvodi na dobro. Oko nje sve cvjeta, klija, raste. Ona ima kruha, ruha i duha. Sve joj ide od ruke.
Vjera je dar primljen na krštenju. Razvija ju ili gasi okolina u kojoj smo odrasli. Ali odluka je moja. Hoću li biti žena vjere koju će oni koji me susretnu prepoznati i poželjeti? Jer plodovi će se očitovati.
Zapravo je život „ispit“ vjere. Odgovor na pitanje: „Vjeruješ li mi?“ A kako da ti ne vjerujem kad si mi Život darovao! Uopće nije bitno koliko je trajao, kako je izgledao, s kim se živjelo, na kojem kraju zemlje, koje boje kože, s kojim dijelovima tijela, punog trbuha ili praznog, u dronjcima ili svili, fascinantno kako je jednako veličanstven život znanima i neznatnima.
Pitanje svih pitanja „Vjeruješ li mi?“
Žena vjere uložit će sve, bit će sebedarje jer njena je vjera, Životvorcu usmjerena. Zato se žena vjere prepoznaje. Ona živi od vjere. Jer što god čini, koju god poteškoću ima, ona u svom tom naporu i muci dožviljava susret sa živim Bogom. Kroz susret se odmori i dobije novu snagu za život i tako postaje živi svjedok.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Hagioasistentica i evangelizatorica, rođena 1962. u Poličniku kraj Zadra sada živi u Samoboru, udata, majka šest kćeri. Prvi preokret u životu učinio je seminar profesora Ivančića 1983. u Zagrebu. S hagioterapijom se susreće 2000. godine. Intenzivno školovanje u hagioterapiji kreće s prvim međunarodnim studijem hagioterapije održanim 2009. godine u Zagrebu.
Centar za hagioterapiju u Samoboru osniva 2012. Drži individualne hagioterapije, tribine, redovite hagioterapijske susrete srijedom u Samoboru i seminare za evangelizaciju po Hrvatskoj i Europi.
