Lijek protiv beznađa

Ovaj intervju je objavljen 2010. u 5.  broju Hagio.hr-a. Danas, deset godina poslije, jednako je aktualan i to je razlog zašto smo ga odlučili objaviti u 60. broju časopisa. Prisjetimo se koliko je truda iza nas, te uočimo kako nam sad kao i tad, uvijek ostaje nada u bolje sutra. 

Razgovor s prof. dr. Tomislavom Ivančićem

Razgovarala: Željka Kolar

Živimo li u posljednjim vremenima?

Mnogi me pitaju slično. Jedni se boje jer je previše zla, previše korupcije i nemorala, drugi postavljaju pitanje nećemo li nestati poput Sodome i Gomore ako ozakonjujemo homoseksualizam… No, gotovo svatko koga sretnem kaže: „Dajte nam nadu.“ Izgleda da svi osjećaju kako je nade sve manje.

Promatrajući čitavu ljudsku povijest, uviđamo kako su se izmjenjivale epohe, izumrle su goleme životinje i došle druge, propadale su civilizacije, možda i bolje od ove naše, zaključujemo kako u prirodi i svemiru postoji neki mehanizam koji kao da prati čovjeka. Kada on postane nehuman i pretvara se, takoreći u životinju, kada mu tijelo postane važnije od duše, tada se događa propast. Jednostavno, neki prirodni mehanizam kao da se želi otarasiti čovjeka i pokopati ga. Danas imamo i bezbrojne bolesti iako nam je medicina naprednija nego ikad.

Depresija je postala masovna bolest, kao kuga nekad. A depresija znači gubitak smisla. Najvažnije mi se čini buditi nadu, jer bez nade smo kukavice i mlakonje, nikuda se ne krećemo, ništa ne ostvarujemo i ništa nemamo.

Gdje je to čovjek izgubio smisao?

Ljudi imaju od čega živjeti. Europa je zapravo bogata, ali neprestano čujemo kako nemamo i kako smo siromašni. Pitam se: „Je li to baš istina?“ Jer sjećam se da onih godina oko 1945. doslovno nismo imali što jesti danima i tjednima. Zar je zbilja i danas tako? Postali smo drugačiji. Smatramo da moramo sve imati kako bi nam bilo dobro i kako bismo bili sretni.

Čovjek danas sebe doživljava siromahom ako nema sve što luksuz zahtijeva.

Djeca moraju završiti sve moguće predškole i škole, ići i na sport i na glazbu…, svi moramo imati puno dobre odjeće i mobitele već od osnovne škole. Je li sve to normalno? Upali smo u tešku napast da mislimo kako je samo važno imati. Izgubili smo smisao i time ono najvažnije, sebe. 

Kako čovjeku dati nadu?

Nadu možemo dati samo ako je imamo. Bit hagioterapije jest dati nadu. Potvrdio mi je to jedan liječnik iz Njemačke riječima kako zapravo mi u hagioterapiji ljudima dajemo nadu, kada je ne daje nitko drugi. Rekao je čak kako je to možda najjača strana hagioterapije jer „…baveći se duhovnom dimenzijom, spojeni ste sa svemogućim, apsolutno dobrim Bogom i stoga je nada koju vi dajete argumentirana, realna i spašava ljude.” 

Nada je zapravo veličanstvena stvarnost i upravo nas ona može spasiti od svih katastrofa kojih se bojimo: i nezaposlenosti, i siromaštva, i bolesti, i prirodnih nepogoda, i korupcije. Ništa od toga nas neće zadesiti ako skočimo u poštenje i čestitost, ako se odlučimo osnovati tvrtku ili počnemo orati zemlju kako bi nas prehranila. Tada ćemo se ponosni vraćati kući jer smo učinili nešto vrijedno. Čekati besposleno znači biti bez nade, a bez nade čovjek ulazi u depresiju i prije se ili kasnije želi ubiti. Naš je strah pokazatelj da nismo došli do Boga. Kod onih koji se nisu susreli s Bogom nada izostaje. Vjerujemo li da postoji Bog? Ako uđemo u središte svoje osobnosti, možemo otkriti jesmo li do sada uopće živjeli i kako živjeti ubuduće.

Što je nada? 

Sjećam se kako nam je tadašnji kardinal Ratzinger, a današnji papa u miru, na jednim duhovnim vježbama protumačio kako tri bogoslovne kreposti – vjera, nada i ljubav – dolaze upravo tim redoslijedom. Vjera je poput stajanja na startu; vjerujemo da ćemo uspjeti dok sa starta gledamo cilj, no još nismo tamo. Cilj je ljubav i u njega tek treba ući. Nada je trčanje prema cilju; izlazak iz vjere i juriš prema ljubavi, cilju. Nada je ona praksa između vjere i ljubavi. 

Sv. Jakov kaže da vjera bez djela ne vrijedi i u tom smislu bih rekao kako je vjera bez nade mrtva. Vjera je kao da nam netko kaže kamo da se uputimo da bismo nešto našli i mi mu vjerujemo, ali ipak ostajemo kod kuće. Nada je u tome da krenemo tražiti ono u što vjerujemo, a ljubav je kada to nađemo i radosni smo što to sada imamo. Ili, nada je kada padobranac skače iz zrakoplova; dok je u zrakoplovu, vjeruje da će sve biti u redu, a kada skoči, onda ima samo nadu. Vjera je biti spreman, a nada je skočiti. Nada je tamo gdje više ne raspolažemo sami sobom, gdje smo skočili u nepoznato i gdje nas spašava samo netko tko sve poznaje. Nada je tamo gdje gledamo i idemo naprijed, i ne osvrćemo se natrag. Neki kažu da nada umire posljednja, no ispravno je reći da nada nikada ne umire,  jer nada je Bog. Nada nikada ne umire i ona nas čini smionima, hrabrima i odvažnima.

Kako Vi konkretno živite nadu?

Godine 1969. rekli su mi da ću za dva mjeseca umrijeti. Tada sam počeo moliti Boga da me ozdravi, ali se ništa nije događalo. Tada sam se opustio prema Isusovoj riječi da tko želi spasiti svoj život, da će ga izgubiti, a da će ga onaj koji ga izgubi, spasiti. Tada sam bio spreman umrijeti i rekao sam si: „Smrt će i tako doći; kada ću se prepustiti, ako ne sada? Prepuštam se u Božje ruke, nek me smrt nosi, kroz smrt ću proći do Boga.” Tada sam doživio olakšanje i ostao živ. 

Nada funkcionira jedino kada se opustimo. Kada sami sebi ne možemo pomoći, tada ostaje Bog. Zaboravljamo da nada funkcionira samo kada se otisnemo dalje od vjere, kada vjeru počnemo prakticirati.

Praktična vjera, ili nada, jest u tome da istupimo gdje treba, da idemo u praksu i nadamo se da će biti dobro. Znati da si u opasnosti, ali ići naprijed u nekoj ludoj sigurnosti da postoji Netko tko te čuva. Život u nadi je zapravo sigurnost da nikada nećeš propasti, da ćeš preživjeti sve smrti. 

U javnosti su nam danas potrebni ljudi nade, odvažni. Oni koji traže sigurnost, ziheraši, nikada neće uspjeti. Čovjek i ne može biti siguran, ne zna gdje ga čeka smrt ili neka nesreća. To su stvari koje ne ovise o nama, mi nemamo sudbinu u svojim rukama, ne raspolažemo zakonima prirode ni svemira, nemamo vlast nad smrću i bolestima, ali nam ostaje Božja providnost. A od Boga ne dolazi nijedna recesija i nijedan neuspjeh. Kada se oslonimo na Njega, možemo biti sigurni da ćemo sve preživjeti i uspjeti. Samo ljudi nade danas mogu zapravo uspjeti i samo su oni sretni, smiju se i puni su humora, oni ne govore negativno; samo ljudi nade mogu danas vladati u svijetu i preobraziti društvo.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.