UKORAK S BOGOM
Jedna poslovica kaže: “Danas je ono sutra, o kojemu smo se jučer tako brinuli.”
Danas je naša šansa. Jučer je iza nas, a sutra još nije tu. Jučer možemo popraviti današnjim danom i prirediti da sutra bude sretno.
Sada zapravo i ne postoji. U fizičkom svijetu njega doista nema. Čim reknemo “sada”, to je već prošlost. Neprestano se nalazimo između prošlosti i budućnosti. Prošlost je iza nas, budućnost još nije nastala. Čini nam se da se nalazimo izvan prostora i vremena, a ipak smo tu i živimo. Budućnost nam se stalno otvara, u svakom trenutku biva nam darovana, tako da smo u biti darovana i darivana bića.
No gledajući psihički, i duhovno “sada” jest trenutak u kojemu smo svjesni sebe. Ako sada pogledam neku biljku, ako sada vidim olovku na svom stolu, ako pogledam tramvaj koji upravo sada prolazi, ako se sada zagledam u volan svoga automobila, u djecu kojoj u školi predajem, ako promatram cvijet nadomak oka, tada je to moja sadašnjica. To je nešto što nije ni jučer ni sutra, nego ono što sada doživljavam, što me sada mijenja i sada obogaćuje.
Postoji fizička, psihička i duhovna sadašnjost. Psihička sadašnjost jest trenutak u kojemu upijam stvarnost oko sebe. Nju upijam kada sam svjestan te stvarnosti, kada je očima, ušima, osjetilima i razumom spremam u arhiv svoga pamćenja i u tome ovoga časa uživam. Sada se bude moji osjećaji, obogaćuje se moja mašta, radi moj razum te djeluju moja odluka i volja.
Psihička sadašnjost jest trenutak moje svijesti. Ako razmišljam o nečemu što sada nije prisutno, ako se bojim za sutra ili pokušavam popraviti ono jučerašnje, ako mislim što bi trebalo napraviti ili se za nešto posebno brinem, tada ne živim u sadašnjem trenutku. Ja trčim ispred vremena. Žalim li za prošlim vremenom, razmišljam li ili uživam u onome što sam prije učinio, tada nisam otvoren za sva bogatstva koja mi se u ovome trenutku
daju. Psihičko vrijeme je sadašnji trenutak kojega mogu biti svjestan da bih ga upio i njime se obogatio.
Psihički gledano, u svakom trenutku mogu popraviti prošlost time što sada činim
dobro. U sadašnjem trenutku mogu pripremiti sretnu budućnost ukoliko se sada obogatim snagom koja mi dana u molitvi, u euharistiji, u čitanju Svetoga pisma, u razgovoru s ljudima, u ljubavi koju pružam drugima. Drugim riječima, živjeti svjesno je zapravo sadašnjost na psihičkom planu. Ono čega sam svjestan, u sebe upijam. Ono čega nisam svjestan, jest bogatstvo koje nisam u sebe upio i stoga ostajem prazan.
Postoji i duhovna sadašnjost. To je vječnost u meni. Duh ne poznaje jučer, sutra i sada. Duh poznaje samo vječnost. Kada ljubim, tada to ne može proći, niti je to samo za budućnost. To je i sada i zauvijek. Kada učinim dobro djelo, kada sam pravedan, kada ne dopuštam da me netko podmiti, kada radim pošteno svojim rukama, kada pružim siromahu malo osmijeha, lijepih riječi ili novca, tada je to vječno. Stoga živjeti duhovne vrednote znači postati neuništiv. Besmrtan je onaj koji ima hrabrosti biti pravedan, koji ima dovoljno poštenja da izdrži ljubeći čovjeka.
Sretan je čovjek koji ide ukorak s Bogom i vremenom. Za Bogom se može zaostajati ili trčati korak ispred njega. Oboje je krivo. U sadašnjem trenutku leži nebo. Ako sada promatraš stvari oko sebe, ako sada pogledaš čovjeka ili sebe, ako vidiš neku ljepotu, bit ćeš Bogu zahvalan i već ćeš biti sretan čovjek. Nebo i nije ništa drugo nego osjećaj duboke zahvalnosti što postoji Bog, koji je vječna sadašnjost.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
