TISUĆE ŽELJA I JEDNA ČEŽNJA
Naše želje su poput malih uličica u kojima možemo zalutati. Tisuće želja koje se u nama javljaju tvore labirint iz kojega se ne vidi izlaz. Jedna se želja nadovezuje na drugu, jedna ispunjena želja rada stotinu drugih. No mnogo želja čovjeka ne čini sretnijim, pa ni onda kada se sve ispune. Sretnim ga čini duboka čežnja koja može biti ispunjena.
Želje su psihičke ovozemne stvarnosti. Čežnje su egzistencijalne, dubinske, duhovne. Ma koliko želja imali, uvijek nešto ostaje neispunjeno. Na zemlji se može sve ispuniti, ali ostaju smrt, patnja i neizvjesnost. Želje su poput čovjeka koji se nalazi na brodu i kojemu sve želje mogu biti ispunjene osim jedne – da brod zajedno s njim ne potone. Čovjek prepun želja sliči osuđeniku na smrt koji prije smaknuća može zaželjeti što god hoće, ali smrt je tek koji sat ispred njega.
Čežnje su drukčije. Čovjek čezne iz svojih dubina, u čežnji nadilazi male sitne želje i izdiže se iznad broda svojega života. On igra samo na jednu kartu, a to je da se oslobodi smrti. Jer kad je ta jedna čežnja ispunjena, sve želje imaju smisla i njihovo će ispunjenje doći. No ako sve želje budu ispunjene, a jedna jedina čežnja za životom ne bude, sve su želje uzalud. Besmislene su i frustriraju čovjeka.
Zamislimo bolesnika u bolesničkom krevetu. On nema puno želja, ima samo jednu jedinu čežnju – ozdraviti. Sve želje ga mogu samo još više udaljiti od zdravlja. Ali čežnja da ozdravi pomaže svim njegovim lijekovima i liječenju, angažira njegove snage i energiju u tijelu i u duši, daje mu duboko povjerenje u liječnika i terapiju, te tako omogućuje suradnju svih sila da što prije dođe do ozdravljenja.
Rijetki shvate zašto neki ljudi odlaze u zatvoreni samostan, zašto su u povijesti Crkve mnogi odlazili u pustinje. Mnogi misle da su takvi ljudi nesretni, a ovi pak znaju da su ljudi u svijetu nesretni. Oni su naime riješili onaj jedini problem života. Znaju da žive jer su s Bogom u savezu, dosluhu i povjerenju; znaju da su pobijedili smrt, da im grižnja savjesti i grijeh ne mogu ništa, da njihov život ima cilj jer su pobijedili strahotu umiranja. Oni ne mogu izgubiti život.
Ljudi koji ih gledaju izvana imaju stotine želja, ali nemaju jedno – čežnju za životom. Pustinjak nema ništa, ali ima život. Tko je u boljoj situaciji? Isus iz Nazareta je rekao: “Što
koristi čovjeku ako sav svijet dobije, a svojoj duši naškodi ili svoj život izgubi.” Čežnja za životom je toliko snažna da čovjek može raskrstiti sa svim željama i sa svime što svijet posjeduje. Kao što bolesnik u bolnici može raskrstiti sa svim željicama i s cijelim imanjem, samo da dođe do zdravlja, tako može i čovjek u pustinji, u samostanu, u osami, u askezi i duhovnom treningu. Najidealnije bi bilo kada bi se jedno i drugo moglo spojiti.
Najbolje je imati prepuno želja i veliku iskonsku čežnju. No na zemlji to teško ide zajedno. Ovdje se ne može služiti Bogu i mamonu, kaže Isus iz Nazareta. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Čovjek se mora opredijeliti. Takva je njegova sudbina na zemlji. Ne može se istodobno imati i život na zemlji i život u nebu. Treba se odreći ovoga života u korist vječnoga ovoga konačnoga. ili se pak odreći onoga vječnoga u korist
Stoga ne treba žaliti one koji se znaju svega odreći. Za žaljenje su oni koji su bogati, ali nemaju veliku čežnju da prežive.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
![Tomislav Ivancic](https://hagio.hr/wp-content/wphb-cache/gravatar/668/668fefe3bf0c90940c5158cd29c7cc2cx100.jpg)
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)