Iz knjige Budi odvažan i hrabar
SAD JE PRAVI TRENUTAK
Rimski car Marko Aurelije je rekao doslovno: “Svako svoje djelo načini tako kao da je to
posljednje.”
Zapravo svako djelo koje učinimo posljednje je. Nikad više neću moći biti u onom vremenu niti ono djelo onako učiniti. Mogu danas kuhati isto jelo kao i jučer, ali to nije isto jelo i to nije jučerašnje jelo niti sam ja onaj od jučer. Prema tome jučerašnje kuhanje je bilo posljednje. Svaka minuta je, naime, jedinstvena u našoj povijesti, ona se nikad ne ponavlja, ona nikad ne dolazi ponovno, ona od nas odlazi ispunjena ili prazna. Svako djelo koje možemo sada učiniti nemoguće je ponoviti sutra, nemoguće ga je preksutra napraviti, ono je samo u sadašnjem vremenu i to je jedinstvena prilika, jedinstveno djelo. I ja sam sada s toliko dana i godina, a ne onaj od preksutra jer ću tada biti drugi i drukčiji.
Mi se naime neprestano mijenjamo. Svaki tren leti i nosi nas u nešto novo. Ništa se u životu ne ponavlja. Više nikad ne možemo postati djeca, nikada se vratiti u mladost, nikada biti u srednjoj dobi kad stignemo do devedesete. Jučerašnji dan je neponovljiv, u njega ne možemo doći i njega ne možemo sutra obnoviti. Prema tome svako djelo koje činimo, činimo posljednji puta. No, Marko Aurelije je očito mislio nešto drugo. On je htio da si neprestano posvješćujemo kako je najvažnije dobro umrijeti. Potrebno je, naime, biti svjestan da moramo jednom napraviti bilancu svoga života. Jednom moramo pogledati niz proplanke svojih godina, mjeseci i dana te vidjeti ima li nešto dobra zasadeno u tim našim prošlim godinama, ima li nekog ploda, ima li ljudi koji nas vole i blagoslivljaju, je li se netko nanovo rodio, da li je netko pokraj nas ozdravio, je li netko postao hrabar i spasio svoj život zato što je bio naš prijatelj. Jesu li, dakle, poljane našeg života iza nas zasađene, pune dobrih plodova, prepune ljudi koji nas ljube ili su naprotiv prazne, jesu li ispunjene ljudima koji nas mrze, koji su protiv nas, kojima smo učinili zlo, koji plaču, jauču i proklinju nas, jer smo bili zločesti.
Trenutak smrti je naime prijelaz u život vječni. A tamo se živi od dobrih djela, od dobročinstava i humanosti, od dobrog i mekog srca, od svake suze koju smo drugima obrisali, od svih trpljenja koja smo radosno prihvatili da bismo ostali dobri. Tamo se ne stiže ako smo bili zli, jer tamo vlada samo svjetlo, dobrota, čovjekoljubivost. Stoga svaka mržnja, svako nepraštanje, prazni životi, prazne minute, mrmljanje i plakanje nad samima sobom, depresivnost i bacanje koplja u trnje ne želeći se više boriti, svako odlaganje dobrih djela zaustavlja nas pred vratima neba, onemogućuje nam da uđemo tamo gdje je život, gdje je ispunjenje svih naših čežnji. Sve to čini naš život praznim, jadnim, a ljude oko nas žalosnim, jer nismo napravili ništa čime bi oni mogli živjeti.
Marko Aurelije stoga misli da je potrebno tako načiniti svako svoje djelo kao da ovaj čas prelazimo u nebo ili, drukčije, kao da upravo tim djelom plaćamo kartu za nebo, uzmemo ključ kojim ćemo otključati vrata vječnog života, upravo time se osposobljavamo da
budemo zauvijek sretni. Drugim riječima, potrebno je da svako svoje djelo, svaku minutu svoga života obasjamo perspektivom i svjetlom vječnosti. Dobro se na zemlji može živjeti
samo ako nam je pogled usmjeren na cilj kamo idemo: prema nebu. Zbog neba je moguće ovdje sve podnijeti. Zbog vječnog života i ispunjenja svih naših čežnji ovdje se s pjesmom i sa smiješkom može podnijeti i najteža muka. Najbolji anestetik protiv svih naših bolova je upravo pogled prema nebu. Najsigurnija utjeha i najljepši lijek protiv depresije i samoubojstva jest promatrati vječnost i znati da jurimo vremenom prema njemu.
Isus je rekao da samo silnici osvajaju kraljevstvo nebesko. U svakoj minuti učiniti djelo za koje znam da će mi otvoriti vrata neba znači biti silnik. U svakom čovjeku kojeg susretnem
vidjeti svoju šansu da sebi otvorim vrata neba čineći njemu dobro, voleći ga, praštajući mu i zatvarajući ga u svoje srce kao simpatičnog i dragog. Svaka situacija i patnja su zapravo šansa koje mogu iskoristiti da budem zauvijek sretan. Zemlja prolazi, vrijeme odnosi sve što smo doživljavali, a ostaju samo dobra, humana djela ispred nas i čekaju na nas.
Treba neprestano živjeti kao da je ovo posljednja minuta našeg života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)