Iz knjige Budi odvažan i hrabar
ODVAŽI SE ZA DOBRO
Ne znamo kad je počela povijest čovječanstva na ovoj zemlji i nepoznat nam je njezin svršetak. Mi smo tek gosti i pridošlice na ovoj zemlji, ona je postala prije nas i nju je netko drugi uredio da bi nam bila domovina. Golema prostranstva svemira i neshvatljiva prostranstva ljudske duše sugeriraju nam istinu da iznad nas postoji još netko koji je Stvoritelj i Gospodar onoga u čemu mi postojimo. Očito nam je da postoji netko tko je i nas stavio u svijet, čija smo mi djela i tko ima određeni plan s nama.
Neiskorjenjiva religioznost čovječanstva samo je jedan od znakova da ljudi nezaustavljivo traže kontakt sa Stvoriteljem kako bi znali čiji su i što im se piše u budućnosti. Ne znamo hoće li zemlja biti razorena, kao što ne znamo odakle je ona postala ovako obrađena, pitoma i udomaćena za ljude, no znamo da postoji kraj naših pojedinačnih života i života čitavih generacija ljudi. Naša groblja su zagonetke od kojih želimo odgonetnuti tajnu naše budućnosti. Što skrivaju pokojnici, a koju tajnu donose na zemlju djeca koja se rađaju? Zna li itko što će biti sa ljudskom poviješću, hoće li ona doživjeti svoj kraj, hoće li ona u nedogled rasti?
Jesu li već toliko narasle razorne snage ljudskog oružja, zagađenja prirode i akumuliranih energija koje mogu uništiti zemlju, ili će one moći još i dalje opstati? Može li čovjek uopće razoriti zemlju ako ju sam nije ni stvorio? A što će biti ako zemlja doista bude razorena i ako ni jedan čovjek više ne ostane na ovom tlu? Hoćemo li se pretvoriti u ništavilo ili ćemo negdje drugdje nastaviti svoju egzistenciju? Ima li svjetova izvan naše zemlje, upravlja li netko funkcioniranjem biljaka i životinja, našeg organizma i kretanjem zvijezda?
Ima li netko tko će biti sudac naše savjesti i tko će biti smisao naših težnji? Tko smo mi, kome pripadamo i tko nam je Otac, kome mi ususret idemo? Ima li još koji nama nevidljivi svijet, možda bliz? Zašto je tako očito postojanje Boga, a opet tako neodgonetivo ljudskim jezikom i stvarnošću? Zašto je sve to tako tajnovito?
Na misama kršćani slušaju informaciju koju je Isus iz Nazareta donio na zemlju. Čuti će da će doći kraj svijeta i da će u one dane sunce pomračiti, zvijezde se nebeske poljuljati i da će tada doći Sin Čovječji na oblacima s velikom moći i slavom, da će sabrati sa sve četiri strane svijeta izabranike Božje. Neće proći ovaj naraštaj, kaže Isus, dok se to ne dogodi. Nebo i zemlja će pro- ći, kaže on, ali moje riječi neće nikada proći. No kada će biti taj kraj svijeta, kada će biti ti pred- skazani užasi nitko ne zna pa ni anđeli, kaže Isus, nego samo Otac na nebesima. No, takvu budućnost svijeta već je prorekao davno prije Isusa i prorok Danijel. On kaže da će u ono vrijeme ustati veliki andeo Mihael, da će to biti dani tjeskobe, ali da će se u to vrijeme spasiti židovski narod i svi koji se nađu u knjizi života. Tada će se probuditi mnogi koji su umrli, kaže on, jedni za vječni život, a drugi za vječnu gadost. No, umnici će osobito blistati kao sjajni nebeski svod, i oni koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde, navijeke u svu vječnost, kaže prorok Danijel.
Teološki je jasno da je zapravo sudnji dan već na neki način započeo. Strahote koje je prorekao Isus i koje nam je prenijela prva Crkva preko evanđelja zapravo su se već počele događati kod Isusove smrti. Tad se sunce pomračilo, tad se potresla zemlja, mnogi su mrtvi ustali iz groba, tad su se ljudi udarali u prsa od straha i tjeskobe, koja je došla među njih. Zato mi živimo u posljednjim vremenima. Isus dapače kaže da je došao sud ovome svijetu i da je knez ovog svijeta izbačen. Isus kaže da upravo s time počinje veliko razdjeljenje svijeta. Ako su ovo posljednja vremena, onda je i sud koji doživljavamo zapravo posljednji sud. On na taj način ne bi bio jedan jedinstveni odvojen događaj, nego jedan stalni proces čovječanstva.
Sudnji dan prema tome nije neki užasan dan kojeg se ljudi boje. Savjest nas sudi svakog trena. Bog nas opominje, vjernike osobito svake nedjelje, i u Svetom pismu poziva da mu budemo vjerni i odani. No, taj sud koji se u nama događa jest sada nevidljiv drugima. Drugi ne znaju kakvi smo mi u svome životu, jesmo li časni ili sramotni. No na sudnji dan će to izaći na vidjelo. Stoga svaki od nas koji je trpio i pretrpio, koji je činio dobro i htio biti plemenit čovjek raduje se posljednjem sudu i sudnjem danu, jer zna da će tada izići na vidjelo ono što je on bio, a što drugi nisu znali pa su ga krivo sudili. No, sigurno sudnji dan će biti strahota onima koji su bili zli, koji su u tajnosti zlo o drugima mislili i govorili, koji su pleli zle klopke drugima i koji su osuđivali, plijenili, krali i ubijali. Sve će izići na vidjelo. Stoga sudnji dan predstavlja užas zlima, a sreću, radost i čežnju dobrima.
Drugim riječima, svaki dan nas opominje da je dobro biti dobar i da je još bolje činiti dobro. Dobro je tako živjeti kako bismo ispali svijetli na dan suda. Kraj svijeta će doći. No, doći će brzo i kraj naše zemaljske egzistencije. Stoga se treba pripremiti i živjeti tako kako bismo htjeli na sudnjem danu da nas drugi vide.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)