Iz knjige Budi odvažan i hrabar
LUD ILI PAMETAN
Poslovica kaže: “Pametan zapaža sve, luđak na sve daje primjedbe.” Drugim riječima, pametan upija sve, on obogajuće svoje pamćenje i svo je znanje, pametan se stoga divi svemu što jest, te zahvaljuje Bogu što smije gledati neizmjerna, različita stvorenja oko sebe. Pametan primjećuje svaki detalj svoje sobe i namještaja, on u romoru kiše vidi darežljivost neba, u njihanju grane na povjetarcu zapaža blizinu Duha Božjega, u titraju zvijezda on se divi ljepoti Božjeg miga i dobrote, u pogledu djeteta on vidi nebo koje nam daruje nova stvorenja.
Pametan zapaža tlo po kojem ide i zahvaljuje Bogu što mu je dao čvrsto tlo po kojem može hodati. On gleda kako stoje i zaštićuju ga strop i zidovi kuće, kako ga griju radijator i peć, kako mu štednjak i vatra kuhaju, kako ga stol poslužuje da za njega sjedne i jede, kako mu knjige posreduju beskrajne slike i duboke misli, kako mu pisma donose prijatelje i znance za njegov stol.
Pametan čovjek postaje mudar. Luđak na sve što vidi ima neku primjedbu, on se ili tome ruga ili kaže nešto, a da to ne zapamti i ne unese u sebe. Govoreći primjedbe on zapravo izopačuje ono što vidi, on to vidi pod nekim vidom, a nikad ne vidi stvari realno. Baš zato što sve iskrivljeno vidi, on svemu upućuje primjedbe te se smije i sebi i onome što vidi, i kao da se izruguje Stvoritelju svijeta. Luđak na taj način ispražnjava sebe, ne puni svoje pamćenje i svoje nutarnje arhive novim spoznajama, slikama i razmišljanjima, on je poput djeteta koje je potrčalo cestom a da nije ništa vidjelo. On sliči čovjeku, koji je zatvorenih očiju prošao kroz izložbu slika, preko tržnice i kroz vrevu ljudi. On prolazi svijetom, a ostaje prazan, ništa ne primjećuje. Praveći primjedbe o svim stvarima ludak se zapravo pravi mudrim. A zapravo je upravo u tome lud.
Shakespeare na jednom mjestu kaže: “Luđak se drži mudrim, ali mudrac zna da je lud.” Slijepac misli da sve vidi, ali samo onaj tko ima zdrave oči zna da on ne vidi. Vi kažete da vidite, govorio je Isus iz Nazareta farizejima, te zato vaša sljepoća ostaje. Kad biste uvidjeli da ne vidite tada biste tražili da vam otvorim oči, kaže Isus, ali misleći da vidite, vi mi se ne želite obratiti da vas izliječim.
Nije lud onaj koji pogriješi. Samo je lud onaj koji se ne želi popraviti. Svi mi puno griješimo, stoga je potrebno puno se kajati. U kajanju je naša mudrost. Ludost luđaka je u tome što se ne zna kajati i tako nikad ne otvara oči, nikad se ne popravlja. Ciceron je to izrekao: “Svaki čovjek se može prevariti. No, ustrajati u zabludi znači postati luđak.” Drugim riječima najviše se varaju oni koji misle da se ne varaju. Najviše su u zabludi oni koji misle da nisu u zabludi. Najviše griješi onaj koji ne radi uopće. Jer, tko radi taj i griješi.
Misli li tko da je potrebno ne raditi kako ne bi griješio, taj se tad vara. Jer ne radeći ostaje na mjestu, a to je najveća grješka. Idući putem čovjek može posrnuti, može na trenutak i skrenuti u neku gostionicu ili sa strane ceste, ali on će opet ustati i krenuti naprijed i jednog dana će stići na cilj. Ali ako nikad ne stupi na put tada nema šanse doći tamo kamo bi trebao stići. Tragično je bojati se bilo kojeg posla, susreta, neke ispovijedi, razgovora, ispita, pa i smrti. Jer bojati se znači odustajati. A odustajati znači nikamo ne ići. To je neka vrsta pakla. Ljepota i sloboda izgubljenog sina bila je u tome što je on odlučio ustati i poći svome ocu pa ma što mu otac rekao.
Eto, tu se nalazi istinski svetački kršćanski život. Jer kaže Lichtenberg: “Svi se mi zajedno varamo, svaki od nas luta, ali svaki luta drukčije.” I svatko se zato na drugi način kaje i ulazi u nebo. Dobro je biti mudar.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
