Iz knjige Budi odvažan i hrabar
ŽIVOT I SMRT
Kardinal Newman, obraćenik na katoličku vjeru, dugo je i duboko razmišljao o odnosu između anglikanizma i katolicizma te na kraju napravio odlučan zaokret u životu. Razočarao je prijatelje u anglikanskoj crkvi, a radosno iznenadio sve u katoličkoj. Razmišljajući o životu došao je do ovih zaključaka: „Život prolazi, bogatstvo odbjegne, milost naroda je stvar raspoloženja, naši sjetilni organi stare, svijet je samo mijena, a prijatelji umiru. Samo je jedan stalan” – kaže on. ,,Jedan jedini je vjeran. Samo jedan jedini može biti vjeran i samo jedan jedini može nam biti sve. Trpljenje kopa u dubinu našeg života, tamo pušta korijene da donese nevjerojatne plodove života. Patnja nam pomaže da vidimo u sebi razliku između bitnog i nebitnog, da se odlučimo za ono zbog čega ćemo imati ljude protiv sebe, da radimo onako kako nitko neće raditi, da se odlučimo umirati kako bismo ljubili.”, kaže kardinal Newman.
Malo znači kako smo rođeni. Puno je važnije kako se umire. Svatko je rođen u svojoj obitelji, bilo u kraljevskoj bilo u siromašnoj. Jedni su rođeni u ovoj religiji, drugi u drugoj, jedni u ateističkoj obitelji a drugi u kršćanskoj. Neki su rođeni zdravi i inteligentni, drugi slabi, bolesni i nesposobni za školu. Jedni imaju puno novaca, drugi su voljeni, treći ostavljeni od roditelja, a četvrti su se sami morali mučiti kroz život. Svatko od nas dobiva svoju posudu života. Svatko dobiva svoju malu njivu na kojoj treba orati, kopati, sijati, zasaditi, da bi budući ljudi želi na takvim poljima, a da bi na kraju Bog zbrojio naše plodove i rekao nam: Uđi u radost Gospodara svoga. Nije važno kakav si se rodio, važno je što si u životu načinio. Pred smrt ćeš gledati jesi li u životu rđao od nerada i lijenosti ili si obolijevao, istrošio svoje zemaljske sile i zdravlje čineći dobro. U smrti, a ne u životu se vidi kakvi smo. Smrt pokazuje jesmo li radili ili ljenčarili, jesmo li molili ili još više trovali srce zlom. U smrti će se vidjeti jesmo li ljudima bili čovjekoljubivi ili smo htjeli živjeti samo za svoj prolazni vijek.
Strahota smrti nije u tome što nam se čini da ćemo nestati, što ćemo morati napustiti i dijeliti se od svega, što će možda boljeti, nego najveća bol je u tome što se bojimo da ćemo kroz nju proći prazni, da nismo iskoristili život, da nismo bogati pošli u vječnost. Jer, naš život poslije smrti ovisi o životu koji smo ovdje živjeli. Ovdje se sabire a tamo uživa, ovdje se mučimo i kopamo, ovdje kao da tovarimo velike kamione cigle i materijala da bismo tamo imali dom, sagradili kuću i imali veliko imanje. Ovdje na malom treba uzgojiti puno plodova i darivati ljudima kako bismo vječnost imali za sebe i još za druge. Isus nas upozorava: ,,Gle, brzo dolazim!”. Zato je potrebno u svakom trenutku biti spreman na vječnost.
Baš zbog toga što se ovdje stvara za ono preko smrti, nije važno jesmo li ovdje uživali uspjehe ili pljesak, ili neuspjehe. Jedan pisac kaže da se zapravo velika djela stvaraju iz neuspjeha. Neuspjeh nas oslobađa od vezanosti uz zemlju i ljudske obzire, on nas oslobađa da više ne pitamo što će ljudi reći, nego da gradimo ono što je ispravno, što je vječno i što je lijepo. Narodna poslovica kaže: ,,Tko na zemlji traži samo radost taj će se s one strane smrti osjećati tjeskoban.” Jer radeći ovdje za dobro, tražeći ovdje istinu i pravdu čovjek doživljava neuspjehe i muke, tjeskobe i udarce, ali njegovo srce time postaje blago i nježno. Već je stari Seneka rekao: ,,Jedan dobar prijatelj više nas čini sretnima, nego što nas tisuće neprijatelja može učiniti nesretnima.” Sveta Terezija Velika je rekla: ,,Samo Bog je dosta.” Papa Ivan XXIII. je rekao: ,,Bog zna da ja postojim i to mi je dosta.”
Dobro je živjeti ako se dobro živi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
