Iz knjige Oče, Tomislav Ivančić
DOĐITE, KLIČIMO GOSPODINU
(Uvijek se oslanjati na Boga)
Bog želi da svi budemo sretni. Bog je, naime sretan. Kad god se odvajamo od Boga, postajemo nesretni. To je srž grijeha. Kad se odvraćamo od grijeha i motrimo samo Boga, razmak između nas i sreće postaje sve manji. Odjednom se dogodi da počnemo klicati i da nas obuzme neizreciva radost.
Radost ne zahvati kad mi prijatelj dođe u posjet. Veselje mi zaigra u utrobi kad naiđem na cvijet, kad slušam dragu glazbu, kad jedem omiljeno jelo, kad mi u ruke dođe piće koje mi godi. Počnem klicati od radosti kad mi se ispuni davna želja, kad uspijem u mukotrpnom poslu, kad mi se ispuni najdublja čežnja mog života. Kličem i onda kad sam čudesno izbavljen iz smrtne opasnosti, kad ozdravim od teške bolesti, kad završi tegoban rastanak, kad saznam da sam izbavljen od neprijatelja ili da sam dobio neku izvanrednu nagradu. Bog je stvorio čežnje i želje. One su glasnik njegovih želja da budem sretan. One su zov da mu dođem kako bi me usrećio. One su mi ujedno pokazatelj da ne mogu sam ispuniti svoje želje.
Samo Bog to može.
Klicati od sreće u trenutku ispunjenja neke želje nije uopće teško. No klicati u trenutku patnje, rastanka, straha od gubitka, prijetnje i žalosti je gotovo nemoguće. A ipak to je to pravi trenutak klicanja jer Bog me i u taj trenutak doveo za da bi me upozorio na sebe i na svoju namjeru da mi ispuni upravo ono što se bojim da ću izgubiti.
To je čas kušnje u kojem kao da me Bog pita: “Vjeruješ li da te i sada volim i da te neću napustiti?”
Umjesto negodovanja sad trebam početi klicati, hvaliti Boga i zahvaljivati mu što sam došao u ovaj trenutak. Zahvaljivanje me dovodi do uvjerenja da će Bog na nekoj višoj razini ostvariti sva moja iščekivanja i sva svoja obećanja. Dok hvalim Boga sve snažnije osjećam kako je on gospodar moje situacije. Kao magla koja se raspršuje na vjetru, kroz hvale koje izričem Bogu nestaje boli, straha i tjeskobe, a srce se ispunja neizrecivom radošću.
Evo me, Gospodine, zahvaljujem ti što mi je teško, što sam bolestan, što se bojim. Hvalim te i u svojem grijehu, slavim te i u svojem nezadovoljstvu, svjestan sam da pišeš ravno i po krivim crtama. Sad znam i razumijem da ti sve izvodiš na dobro onim koji imaju povjerenja u tebe. Sad razumijem da ti želiš voditi sve moje grijehe. Zahvaljujem ti za sve negativno u mojem životu. Predajem ti svaku svoju brigu, oslanjam se potpuno na tebe. Sad vjerujem da nećeš nikad izmaknuti svoju ruku.
Hvaljen i slavljen budi uvijek.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
