Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
OPASNA ZABORAVLJIVOST
Zaboravljivost je opasna. Ona čovjeka čini ranjivim za situacije u životu, napasti, zloću i kritike. Zaboravi li čovjek ključ, ne može ući u kuću, zaboravi li benzin, ne može se voziti autom. Zaboravi li čovjek pristojnost, povrijedi li ljude s kojima se susretne, zaboravi li čiji je, postaje metom napada svih i svega.
Osobito je opasna zaboravljivost na duhovnom području. Patnje, bolesti, gubici, nevolje i neuspjesi podsjećaju čovjeka da je ranjiv i smrtan i da je zemaljski. Zaboravi li se čovjek pokajati za svoje grijehe, nosi na sebi teret koji razara njegovu savjest.
Zaboravi li čovjek ispravno moliti, ostaje bez zaštite, bez čvrstog temelja na kojemu može stajati i pobijediti.
Napasti ranjavaju čovjeka. Prihvati li ih, napasnik je uspio. Napast može čovjeka tjerati u strah, kako bi odustao od nekog važnog posla ili plemenitog cilja. Napasnik pokušava čovjeku u mašti, mislima i osjećajima stvoriti ozračje nemira, neuspjeha i sramote, te to zahvati čovjekovu dušu i on biva nesposoban da dalje misli ili radi na svom projektu. On mu sugerira da je osamljen, da ga nitko ne voli, da nitko k njemu ne dolazi, da djelo koje radi nije u redu, da članak koji je napisao uopće nije vrijedan, da radionica koju je stvorio uopće nije kvalitetna, da proizvodi koje stvara nisu vrijedni ili u čovjeku stvori osjećaj spomena, da će ga drugi napasti, da će ga ogovarati i oklevetati, da će se drugi boriti protiv njega i da će u toj borbi morati podleći. Vjerniku pak napast dočarava da će doći u pakao, da je njegov grijeh, koliko god on objektivno bio malen ili nikakav, neoprostiv i ni Bog ga neće oprostiti. Napasnik će nekoga tko se odlučio na post ili molitvu neprestano tjerati na to da misli kako neće izdržati, kako to nema smisla, kako će oslabiti tjelesno pa možda od toga oboljeti i umrijeti. Napasnik mu može sugerirati da će moleći postati pobožnjak, da će postati neobjektivan, nemuževan, zatvoren životu i svijetu i nenormalan, ili će mu često sugerirati ljubomoru na bračnog druga. Sugerirat će mu da ne smije poći na određeni sastanak u crkvi, na neku molitvu ili u crkvi započeti predmoliti. Sve se to munjevito zabada u čovjekovu svijest, u njegovu maštu, osjećaje i misli te ni ne dospije zatvoriti vrata pred napašću ili se sakriti iza zaklona. On brzo upadne u zamku i počne o tome razmišljati. Dok razmišlja, zlo sve više zadire u njegove osjećaje, afekte, u misli, u maštu, u cijelu psihu i tada bude zahvaćeno i tijelo i duša. Čovjek čak može osjetiti da će od te muke poludjeti, da nema izlaza, ili je toliko time napadnut i opterećen da pod takvim teretom nestaje sna ili može nastati neka fizička ili psihička bolest. Strah je velika šansa za napasnika. Sveti Petar je upozoravao da zli obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre. A onda je upozorio da mu se trebamo oduprijeti čvrsti u vjeri. Kad god je apostole zahvatio strah, bilo da su ljudima trebali dati kruha bilo da su se bojali što moraju ići u Jeruzalem gdje će Isus poginuti, ili u strahu od farizeja i Židova koji su ih kritizirali zbog Isusovih govora, uvijek ih je Isus upozoravao: “Zašto ste malovjerni?” Biti malen u vjeri znači biti tanak u uvjerenju da pripadamo Bogu, da nas on štiti i brani, da je on na našoj strani, da se stavljamo pod njegovu zaštitu. A to znači zaboraviti čiji smo.
Najbolji način obrane je vjera. A vjera znači podsjetiti se da smo po krštenju postali djeca Božja i da Bog ljubomorno pazi na nas u svakoj situaciji, da nas čuva, štiti i da će nas uvijek braniti i obraniti. Vjerovati znači podsjetiti se da nam je Bog u sakramentu krizme dao snagu protiv zla, napasti i bolesti. Sjetiti se da nas svaka sveta ispovijed oslobađa krivice, te da stoga strah nema mjesta u nama. Osim toga, vjera znači podsjetiti se da je Bog naš Otac, da je on svemoguć i da protiv njega nitko ne može ništa. Također znači podsjetiti se da nas je Bog stvorio slobodne i da nas nitko ne može ugroziti.
Zaboravljivost, osobito u vjerničkom pogledu, ali također u općeljudskom pogledu, vodi k tome da nas zlo baci na tlo. Što to znači? Napasti nas vuku samo na zemaljsku dimenziju. One nam sugeriraju da treba razmišljati ljudski, razumno, afektivno, tjelesno, na zemaljski način, kako da se obranimo od napasti. No napasti su duhovne sile te se na tjelesan način protiv njih ne može boriti. Tako zapravo samo povećavamo prostor u kojemu napasti mogu manevrirati protiv nas.
Poraz vjernika, ali i poštenog čovjeka počinje kada se protiv neprijatelja počne boriti na isti način na koji je napadnut, a to znači kada počne koristiti zemaljska sredstva za borbu protiv napasti.
Čim se čovjek u molitvi malo digne iznad zemlje, on pobjeđuje i nitko ga više ne može nadvladati. Dosta je samo malo se uzdignuti, samo malo odskočiti od zemlje i već si pobjednik. Trebaš se sjetiti da si dijete Božje, znati tko ti je Otac, znati se pomoliti, zaželjeti biti slobodan, hrabar, odvažan, umjeren i čist i već ćeš to postati.
Čini nam se da je za zaboravljivost sveprisutna i da joj je čovjek podložan. Međutim zaboravljivost nije čovjekova tragedija, jer može iz nje uvijek izaći. Dovoljno je da se podsjetimo, da se okrenemo, obratimo, da se Bogu svome vratimo. Probaj se sjetiti onih osnovnih pitanja: tko sam? odakle sam? kamo idem?
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)