Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
KAMO GLEDAŠ?
Depresiju prije svega prati simptom strahova. Čovjek se počinje bojati svega. Nikamo ne smije, kamo god pode boji se da mu se nešto ne dogodi ili da ne zataje njegove psihičke snage. Najteže je kada se čovjek boji toga da će se početi bojati, da će ga obliti znoj i uhvatiti drhtavica i da će učiniti nešto nepromišljeno. Onaj koga zahvati depresija misli da će se bijegom uspjeti izbaviti od straha. No strahu se ne treba suprotstavljati, nego ga prihvatiti. Isus kaže da je potrebno svaki dan prihvatiti svoj križ, da se ne bojimo izgubiti ženu, djecu, zdravlje, majku, braću i sestre, jer ćemo već na ovome svijetu stostruko dobiti žena, djece, kuća, polja, braće i sestara, a na drugome svijetu život vječni. On dakle misli da treba prihvatiti strah kojega se plašimo te da ćemo ga se tako osloboditi i u zdravlju i slobodi moći uživati u onome što imamo, a uz to se spasiti za život vječni.
Poznato je da se napasti zlih misli, psovki, besramnih slika protiv svetih osoba, pogrdnih riječi čak i protiv Boga u najsvetijem trenutku svete mise, kod pričesti ili inače u molitvi ne možemo osloboditi na taj način da se protiv njih borimo, nego da ih prihvatimo kao lakoćom napast, te se na neki način s odnosimo prema njima ili da čak reknemo: Bože, hvala ti na toj gluposti, Ti znaš da to nisu moji osjećaji, moje misli i moje želje. Iskustvo pokazuje da se takvo odnošenje bez uznemiravanja, sa zahvalnošću Bogu što je tada uz nas, svestrano isplati, jer napasti u trenutku nestaju. Tako se može trajno ostati
osloboden takvih napasti.
Utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl se hvali da je uspio osloboditi od straha stotine osoba koje je poučio da se ne suprotstavljaju strahu, nego da ga prihvate. Poučio ih je da prihvate poći u tamu koje se boje, ući u vozilo kojega se straše, susresti ljude kojih se plaše, prihvatiti nevolju od koje zaziru, mirno pomisliti i na smrt, prihvatiti je ako je neizbježna. Prihvaćajući, dakle, strah i moguće situacije kojih se plašimo: gušenje u zatvorenoj sobi, nesvjestica u tramvaju, autobusu i u zrakoplovu, nesreća u tunelu, nemogućnost izlaska iz automobila koji nema četvora vrata ako dode do nesreće i još bezbroj neugodnih stvari, zapravo se oslobadamo straha i naivnog načina mišljenja, te postajemo slobodni i zdravi.
Isus nas je u najljepšoj molitvi, a to je Oče naš, naučio da govorimo: Nego izbavi nas od Zloga. On dakle nije rekao da se suprotstavljamo Zlome, nego da njemu dopustimo da nas od njega oslobodi. Umjesto da bježimo pred strahom, da na njega mislimo i da ga se plašimo, umjesto da prihvaćamo njegovu prijetnju, trebali bismo poći njemu ususret bez primisli da će se dogoditi zlo i shvatiti da nas Bog voli i da će nas on izbaviti od zla. Bog je izvrstan odgojitelj čovjeka. Da bi dijete bilo sposobno izbaviti se iz svih nevolja i situacija, roditelji mu trebaju pružiti priliku da bude u takvim situacijama. Razmaženo dijete, koje u životu nije naučilo prolaziti kroz teške situacije i prihvaćati ih, padat će u najteže depresije, bojati se svake situacije ili neće biti sposobno snaći se u njima. Kada nam Bog daje depresije, tjeskobe, muke, kada dopušta da uđemo u strah, onda je to samo zato da bismo naučili oslanjati se na njega i znati da smo njegovi prinčevi i princeze, da smo Božja djeca, Božji miljenici, da Bog nad nama bdije i da je poslao svoga Sina da otjera od nas svaku silu straha ugroženosti. “Ako je Bog za nas, tko će protiv
nas”, kaže sveti Pavao. “Bog postoji i to mi je dosta”, govorio je papa Ivan XXIII. Umjesto da gledaš u strah, gledaj Isusa!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
