Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
A KAMO OD BOGA?
Sreo sam ga na jednoj planini. Rekao je da je zubar, da ima 75 godina, iz obitelji je sa četvero djece, a sam ih ima šestero. Kada je doznao da sam teolog i svećenik, bez ikakvog uvoda je počeo opisivati svoje djetinjstvo i mladost. Imao je potrebu ispričati mi kako je 1945. godine, pred kraj Drugog svjetskog rata, bio pozvan u vojsku, kako je jedva izvukao živu glavu na putu od Bratislave prema Beču. Sjećao se svakog detalja. Imao sam dojam da mu je važno baš sve izreći. Na kraju je naglasio da je čudo da je još živ, da je tada preživio paklensko bombardiranje i da uvijek postoji netko tko prati svaki korak našega života. Zatim je počeo govoriti o Bogu. “Tko može znati kakav je Bog? Nitko ga nije vidio, neizreciv je, svemoćan, nitko ga ne može prikazati niti shvatiti. On daleko nadilazi svaku našu misao i sliku.” A onda mi je pokazao na travu i rekao: “Čudesa su ovdje, u prirodi. Svaka travka, svaki grm, svaka ptica je neizrecivo čudo.”
Nakon toga sam ga upitao: “Boli li vas sto je vasa mladost bila takva, što ste morali biti u Hitlerovoj vojsci i to pred sam kraj rata, sto ste jedva preživjeli taj pakao?” Nije mi odgovorio pitanje, nego je odmah nastavio pripovijedati kako se kod Beča uspio spasiti opet nekim nevjerojatnim čudom. Rekao mi je i da mu je majka bila skrivena u jednom samostanu za vrijeme rata i zahvaljujući tome ostala na životu. Pripovijedao je kako se su protstavljao Hitlerovoj mladeži, kako je osnovao jedno športsko i katoličko društvo da bi odgajao mlade protiv onoga čime je prijetio nacizam. Vidio sam da ga je mučilo njegovo djetinjstvo, da ga je mučila hipoteka koja leži na čitavom njegovom narodu, da se htio nekako opravdati i da mu se ukazala prilika da kaže ono što ga od mladosti boli. Tu u planinama živi sam. No ne može s planine dolje, osjeća da je ona njegova sudbina. Shvatio sam, da mu je trebala ta pustinja, da je bježao od ljudi, da je negdje tražio mir duše i spokoj.
Sjećam se kratke priče jednoga njemačkog pisca, koja govori kako je njegov otac po svaku cijenu tražio da ga se optuži i osudi pred sudom. Sin je bio sudac i zamolio je svoje prijatelje da naprave neku vrstu prividnog sudskog procesa. No otac je bio bijesan kad ga nisu osudili, jer je držao da je kriv i htio je biti kažnjen kako bi izbjegao tešku grižnju savjesti. Nisu mu imali za što suditi, ali on je navodio svaku sitnicu samo da bi ga se osudilo.
Ima ljudi koji ne mogu izbjeći osjećaj teške krivice. On je obično izmišljen, ali utoliko jače boli. Oni traže načine kako da toj krivici izbjegnu. Jedan od načina jest upravo taj da čovjek učini pokoru, da bude kažnjen, da osjeti da je učinio sve kako bi ispravio svoju prošlost. No to nije pravi put.
Crkva ljudima naviješta Radosnu vijest, uči ih da ne moraju pokleknuti niti se ubiti pod teretom savjesti. Nitko ne može opraštati grijehe doli Bog jedini. U Isusu Kristu, Sinu Božjemu Bog je došao među nas da nam oprosti naše gijehe. No Bog nije protiv pravde. Pravda je tražila da se naši grijesi kazne, da se ispravi nepravda. A to ljudi nisu mogli. Zato je Isus uzeo na sebe naše bolesti, naše grijehe i križeve, te sam pošao u najodvratniju smrt, u prezir ljudi, u ruganje i pljuvanje i napokon bio prikovan na križ, prolio je krv, dao život za nas. Nema ničega dragocjenijeg od Božjeg života. To znači da je za sve naše grijehe dao ono sto je najveće, ono što je neprocjenjivo i od čega niti jedan grijeh, niti grijesi čitave ljudske povijesti, ne mogu biti veći.
Ne samo da nam Isus Krist oprašta, nego on ispravlja sve ono što smo krivo načinili. On plaća naše dugove Ocu nebeskom što smo pokvarili njegovu prirodu i ljude, on također popravlja kod ljudi ono što smo mi svojim grijesima i zloćama pokvarili. On na taj način grijehom pokvareni svijet popravlja, obnavlja, stvara ga iznova. U tome je Isusovo otkupljenje najgenijalnija stvarnost religioznog svijeta, najveći dar Neba zemlji i najljepša stvar koju Crkva može izreći, navijestiti i dati čovječanstvu.
Bog dakle nije jeftino oprostio čovječanstvu. On nije rekao da je u redu to što smo činili zlo, da će on to oprostiti. Ne, Bog je to išao sam ispraviti, on je isplatio sve dugove, ponovno je uspostavio pravdu, tako da više nigdje nema dugova, nigdje nepravde, nigdje porušenog i pokvarenog svijeta, jer ga on ispravlja, obnavlja, oživljuje. Zato se ne moramo ubijati vlastitim krivicama, zato ne moramo bježati, ispričavati se, bojati se priznavati svoje grijehe. Ne moramo bježati od ispovjedaonice i ispovijedi, od toga da priznamo da smo slabi, da smo pogriješili, da smo povrijedili. Zbog Kristova otkupljenja mi možemo biti iskreni drugima.
Problem njemačkoga zubara kojeg sam susreo u planinama jest u tome što ne može vjerovati da je Isus Bog. Pokušao sam mu pomoći tako da mu kažem da on možda nije Bog, ali je Sin Božji. On je u svakom slučaju netko tko je iznad svih ljudi, netko veći od svih i zato je u mogućnosti ispraviti sve naše pogreške. To ga je smirilo, dalo mu uvjerenje da ga razumijem, da ga poštujem, da ne osuđujem njegovu nemoć što ne može vjerovati u Isusovo božanstvo, te da i on ima pravo i mogućnost da svoje krivice, i ono čega se iz povijesti i svojega života stidi, može ispraviti, staviti u Kristove ruke i živjeti slobodno.
Iz toga slijedi samo jedan zaključak: Bog je ljubav. On voli tebe i mene, uživa u svakom čovjeku i čezne da svakoga od nas kao malu djecu uzme na ramena i da nas ponosno nosi kao znak trijumfa, kao svoj lovorov vijenac. On kaže: “Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.” Na drugom mjestu Isus kaže: “Nikog tko dode k meni neću odbaciti, jer nisam došao osuditi svijet nego spasiti svijet”, a na trećem dodaje: “Tko u mene vjeruje ima život vječni”. Crkva nema nikakvu drugu dužnost nego naviještati Radosnu vijest o Božjoj ljubavi, o živome osobnom Bogu koji je svoga Sina poslao u smrt da bi nas, svoja stvorenja, otkupio, da bi sve popravio i da bi sve nas zauvijek imao kod sebe, jer uživa u nama. Živi čovjek je Božja slava, kaže sveti Irenej. Bog hoće da živiš. Ne boj se, u njemu ćeš pobijediti sve svoje depresije, sve napade, kritike, neuspjehe i bolesti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
