Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan

VJERA JE UVJERENJE

Vjera će uvijek izazivati duhove. Jedni će gledati na izvanjsku nesigurnost vjere pa će od nje odustajati i tako će zapravo izići iz avanture života, postat će nesposobni da taj život brane i izgraduju, sami će sebe osuditi na umiranje. Drugi će gledati velike mogućnosti povjerenja, ulaziti u njih, graditi međuljudske odnose, otkrivati nova znanstvena otkrića, stvarati umjetnička djela i kulturu, nove međuljudske i međunacionalne odnose te osobito nove odnose s Bogom Stvoriteljem, sagledavati nove relacije prema Nebu, sudnjem danu, uskrsnuću tijela i životu vječnom.

Pojam vjere, naime, sadrži dovoljno nesigurnosti da možeš odustati od vjere, a istodobno dovoljno sigurnosti da se možeš pouzdati i ići naprijed. No bez vjere je nemoguće napraviti i mali korak, i pomak prstom, reći jednu riječ, napraviti ikakvu prognozu. Vjerujemo da ćemo doživjeti sutrašnji dan, vjerujemo da ćemo uspjeti na ispitu, vjerujemo da će nas lijek izliječiti, vjerujemo da nas neće boljeti kod zubara i da ćemo popraviti zub. Vjera je poput crte koju u magli vidi vozač automobila i jedino držeći se nje može ne skrenuti s ceste i stići na cilj. Vjera je poput pilota koji sluša naputke s kontrolnog tornja i tako upravlja zrakoplovom. Vjera je ono što kapetana broda osposobljava da se drži radarskih podataka te tako sigurno plovi.

Tako se u vjeri držimo Božje riječi i sigurno idemo prema životu. Vjerujemo da nam je Bog Otac i tako vjerujući u međusobnu ljubav i povjerenje, živimo od jutra do mraka. Nevidljive silnice Božjeg Duha ulaze u našu savjest i naš intelekt te tako otkrivamo put, sigurnu rutu po kojoj možemo putovati.

Smrt je mrak u koji ljudski um, znanost i čovjek ne mogu prodrijeti. Ona je poput nekog mračnog podruma kojega se čovjek plaši, ona grabi bezbrojne ljude kao neki bezdan i odnosi ih ne gledajući i ne obazirući se na naš plač i jauk što ostajemo sami iza svojih najmilijih. Smrt je ljudski gledano beznadna, tu se nema što vjerovati niti imati, ona grabi i nas će ugrabiti. Tako misle oni koji ne vjeruju. Zamišljati smrt bez uskrsnuća nema smisla. To je kao zamišljati noć bez dana i jutra. Smrt ide zajedno s uskrsnućem, smrt ide zajedno sa životom vječnim. Kao što tunel ima svoj kraj, tako i smrt ima drugu stranu, a ta druga strana je izlaz u život.

Patnja je takoder besmislena bez vjere. Ako čovjek ne vjeruje, tada će se u depresiji ubiti. Ako ne vjeruje, neće otići na operaciju i neće se osloboditi bolesti. Ako ne vjeruje u iscjeljenje i ako ne vjeruje u kraj svoga progonstva i svoje ranjenosti, ako ne vjeruje u kraj svoje boli i muke, svoga zarobljeništva, tada će očajavati i neće se nikada osloboditi. Zarobljeništvo, progonstvo, depresija, psihička bolest i fizičke bolesti poput raka i drugih neizlječivih bolesti nisu zamislive bez lijeka, bez zdravlja, bez kraja te bolesti. Iz svakog zarobljeništva se izlazi, svako progonstvo ponovno nalazi slobodu, svaka bolest ima svoje zdravlje, svaka neizlječiva bolest ima svoje vječno i sigurno zdravlje i ozdravljenje, svaka depresija ima svoju radost, svoje sunce, svoj izlazak.

Konstitucija ljudskog uma, intelekta i čovjekove duše i života takva je da je nezamisliva bez Boga. Apstrahirati Boga, znači biti bezuman. Gradit svijet bez Boga, znači apstrahirati život i stvarnost. Ograničeno je zamislivo samo s neograničenim, stvorenje je zamislivo samo sa Stvoriteljem, kratkotrajno je zamislivo samo s vječnim, grijeh ima smisla samo ukoliko postoji oproštenje, smrt samo ukoliko postoji uskrsnuće, patnja ukoliko postoji nagrada i radost. Vjerovati znači biti realan, normalan, trijezan, razuman. Početi moliti, znači raditi prema strukturi svoga uma i svoje duše, znači biti pošten, krenuti u izgradnju svijeta i svaki mrak završiti jutrom, svaku bolest zdravljem, svaku krizu i nesporazum razumijevanjem, slogom i dobrim društvenim odnosima.

Vjera je realnija od bilo čega opipljivoga na zemlji. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Prethodni članakUključi se i ti – duhovna obrana domovine
Sljedeći članakSeminar nove evangelizacije – Ivanec Bistranski
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)