POUZDANO U PREDANJU
Obično nismo svjesni da se vjera odvija u svim nijansama i na svim područjima života. Nije ona samo naš odnos prema Bogu, nego općenito naš odnos prema životu, prema nama, prema ljudima, a onda i prema Bogu.
Stajali smo na startu jedne strme skijaške staze. Žena je promatrala svoga muža kako se sprema na spust, a potom u strahu da mu se što ne dogodi, reče: “Kako možeš biti tako naivan i vjerovati da će sve biti u redu, da ćeš na ovoj strmoj stazi ostati na skijama i da ćeš uopće preživjeti?” On se nasmijao i dodao: “Kad ne bih u to vjerovao, nikada ne bih skijao, ni ja ni ovih stotinu skijaša oko mene. Kada čovjek krene, onda vidi da može. To se ne može unaprijed znati”, završio je on.
Upravo je trebao ući u zrakoplov i oprostiti se s prijateljima koji su ga pratili. “Zar se ne bojite ući u zrakoplov, zar ne pomišljate da bi se mogao srušiti?”, upitao je jedan mladić i dodao: “Ja nikada ne bih ušao u zrakoplov. Bojim se, ne mogu povjerovati da bih stigao na cilj. “Da počnem tako razmišljati i mene bi uhvatio strah i zaista nikad ne bih putovao zrakoplovom”, odvrati putnik. No kada čovjek s povjerenjem ulazi u zrakoplov i vidi da svaki put stiže na cilj, tada je sretan što je povjerovao i što od te vjere živi.
Hodali smo kroz šumu. Neki ljudi su brali gljive i čulo se kako djeca radosno uzvikuju veseleći se što su pronašla najbolje primjerke. Neki od izletnika se zaustave pokraj obitelji koja je brala gljive is nevjericom ih upitaju: “Zar se ne bojite da ne uberete krive, otrovne gljive i tako otrujete sebe i djecu?” “O, ne”, rekla je žena koja je brala gljive, “može se potkrasti neka pogreška, ali ja duboko vjerujem da poznajem gljive. Dosad sam uvijek u to vjerovala i sve je bilo u redu. Ako čovjek misli na ono što se slučajno može dogoditi, onda ništa neće jesti, piti, niti će spavati”, završila je gospoda.
On je čovjek od 37 godina. Nije se ženio, jer nije mogao povjerovati da će naći dobru ženu, da će ga ona voljeti, biti mu vjerna, da će s njom imati djecu i biti sretan. Upravo smo bili na jednom vjenčanju. Rekao mi je doslovce: “Ne mislite li da ste nesmotreni kad želite vjenčati ovo dvoje mladih ljudi? Po čemu znate da će jedno drugom biti vjerni, da se taj brak neće raspasti? Kako ih možete vezati u kršćanski brak koji se ne smije rastavljati? Odakle vam sigurnost da će se oni voljeti?” “Pa, siguran sam da će se voljeti, da će imati djecu i biti sretni. Poznajem ih već duže vrijeme. Iz kršćanske su obitelji, imaju povjerenja jedno u drugo i u Boga. Taj brak ne može propasti. Oni vjeruju jedno drugom, oni ulaze u to povjerenje i znaju da će unatoč neraspoloženjima, krizama, svađama, bolestima i teškoćama jedno drugom biti vjerni i uspjet će. To je vjera”, odgovorio sam tome gospodinu. “Ja u to nikada ne bih mogao povjerovati, jer je to nerazumno, to se ne može znati; to je skok u prazno, u nesigurno”, rekao je on. “Zato se niste oženili niti ćete se oženiti; nećete osjetiti ljubav, nećete imati brak, niti djecu, niti život. Bez povjerenja nema ljubavi ni života”, odvratio sam tome bojažljivcu. Mogao bih unedogled tako nabrajati.
Kako da povjerujem da je Bog tu pokraj mene, da sjedi za mojim stolom, gleda moje spise. Gleda me u oči, pita me, želi me uzeti u naručaj i staviti na ramena? Kako da vjerujem da me Bog voli, da će me uvesti u nebo, da mi prašta i da će sa mnom surađivati? Sve je to stvar vjere, ali i povjerenja i životnog iskustva. U to sam skočio i svaki dan iznova skačem, molim s uvjerenjem da me Bog gleda i zaista sam poput padobranca, poput čovjeka u zrakoplovu. Kao čovjek na skijama otkrivam nova područja duha, vjere, Božje prisutnosti i djelotvornosti u mojemu životu i životu drugih. Vjera je određeno uvjerenje koje svaki put traži skok u nepoznato, u nesigurno, no vjera u Boga je najsigurnija stvarnost u kojoj se nikada ne možemo prevariti. Tko skoči i tako počne moliti. Ušao je u najljepšu avanturu života, jer vjera je zapravo sigurno uvjerenje.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
