PRIDRUŽI SE HRABRIMA

O hrabrosti bi trebalo govoriti svaki dan. Toliko toga se danas naziva hrabrošću. Mafijaški pothvati nazivaju se hrabrošću; razbojništva i krade nazivaju se hrabrošću; politička korupcija u korumpiranim se društvima naziva hrabrošću. Bezobrazluk se naziva hrabrošću: grubost i nemoral u medijima sve više izbijaju na vidjelo kao da je i to hrabrost. Napasti čovjeka, razgolititi ga, oklevetati, staviti na stup sramote danas se drži hrabrošću.

I u športu se hrabrošću drži puno toga što zapravo i nije hrabrost: grubi boks koji najprije ubija duše, a potom i tijela boraca, grubi biciklizam na teškim i opasnim spustovima s planina, opasni skokovi, nadljudski napori gdje šport razara život još uvijek se nazivaju hrabrošću. To što još uvijek ima mnogo mladića i djevojaka koji se žele baviti takvim športovima samo je znak da u tim ljudima tinja čežnja za hrabrošću, ali nemaju je gdje pokazati. Zbog toga se upuštaju u opasne športove zbog kojih često postaju doživotni invalidi.

Hrabrost je danas biti pošten, čestit i plemenit. Hrabrost je danas stati na se spasi domovina, ne dopustiti da nas branik slobode, pravde, ići na front da zatruju politička strančarenja, sitne duše, nemoralni interesi, ljudi koji su se davno oprostili s poštenjem. Hrabrost je danas biti čist i nevin poći u brak. Potrebna je velika hrabrost da ne dopustimo da nam kroz prozore očiju u duše uđe otrov pornografije, golotinje i razornih slika i napisa. Treba puno hrabrosti da ne dajemo mito ili ga ne primamo. Trebaš biti hrabar da onoga koji te kraj ceste moli za prijevoz uzmeš u automobil. Kada vidiš ispruženu ruku Ciganke i istodobno začuđene poglede ljudi oko sebe zato što joj daješ milostinju, trebaš biti hrabar.

Također treba hrabrosti da nedjeljom pođeš na misu, da sjedneš za stol i počneš učiti, da se odrekneš kafića, televizije, vikend romana, sitnih zadjevica, jer trebaš učiti, raditi i rasti kao čovjek. Treba hrabrosti da se ne razori brak, da se prebrzo ne kaže kako se u njemu ne može izdržati jer se naravi ne slažu. Treba strašno puno hrabrosti da bi se rodilo više od jednoga djeteta, da bi se živjelo samo od vlastite plaće, da se ne navikneš na cigarete, da ne postaneš alkoholičar. Trebaš biti hrabar da te društvo ne zarobi i učini ovisnikom o drogi. Koliko je samo hrabrosti potrebno da se ne privikneš na psovku, da ne izgovaraš najružnije riječi, da ne psuješ Boga koji je spasio i stvorio tebe i domovinu i svijet. Treba imati hrabrosti danas govoriti istinu i ne na isti način reagirati kada nas optuže i okleveću, treba imati hrabrosti i voljeti ljude unatoč tome što su zli, što nas preziru, unatoč tome što su profiteri.

Treba hrabrosti da bi se uopće živjelo. Kad te uhvati depresivno stanje, kad te zaboli duša i čini ti se da ćeš poludjeti, da će ti glava puknuti od muke i srce ti se rasprsnuti, tada treba puno hrabrosti da bi molio, izdržao i vjerovao da će doći jutarnje svjetlo. Treba hrabrosti da ne postanemo pomodni, da uvijek u medijima pišemo vrhunske i dobre članke, stručno i profesionalno se vladamo, da stojimo uz istinu koliko god nas to koštalo, da se vladamo u skladu s pravilima novinarske etike, a ne po željama pojedinih urednika. Treba hrabrosti da budeš čovjek, da budeš osoba, originalna, jedinstvena, da ne imitiraš druge nego da razvijaš svoju originalnost te zavoliš sebe i da nikada, nikada ne prezireš ljude. Treba nam hrabrosti da ne ogovaramo druge, da razlikujemo zlo od čovjeka i zlo uništavamo a čovjeka ljubimo. Trebamo hrabrosti da počnemo moliti, da navečer u obitelji počnemo moliti krunicu, da volimo domovinu, svoju Crkvu, sav Božji svijet.

Postoje hrabri. Ne samo u svakome od nas, nego i oni doista vidljivi među nama. Njih se isplati sresti, porazgovarati s njima i ohrabriti se na njihovoj hrabrosti.

Hrabrost je snaga da bismo bili hrabri, da bismo uvijek stajali uz istinu, bili cjeloviti i humani i da nikad ne zatvorimo vrata vječnosti.   

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

KLUB PODUPIRATELJA ZAKLADE TOMISLAV IVANČIĆ ZA 2023

Prethodni članakTi si izabran – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakODGAJATI VLASTITIM PRIMJEROM
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)