IZLIJEČI SLOMLJENO SRCE
Čovjekovu duhovnom organizmu potrebni su stalni pregledi. Kao što na naše zdravlje vrebaju virusi i bakterije, kao što se možemo prehladiti i ozlijediti, tako i razni organi našega duha doživljavaju zloću koja poput virusa napada našu savjest, osobnost, karakter ili naše druge duhovne organe. Razne ovisnosti, požude i egoizmi mogu poput bakterija zaraziti čovjekov duhovni organizam te ga vezati i fiksirati na stvari i stvorenja, pa čovjek i ne zapazi da je postao ovisnikom. On je tada poput ptice koja je našla zrnje na cesti i od straha da ga ne izgubi, prestala je letjeti.
Čovjek koji se veže uz materijalna dobra, kojega je zasljepilo imanje i mogućnost velike zarade postaje nesposoban za etičnost, za podizanje na kulturnu razinu, za razmišljanje o duhovnim vrednotama i uopće, nesposoban da ostane čovječan i čovjekoljubiv. Na svakom koraku na čovjeka vrebaju razne duhovne ozljede. Ako se porječkamo s nekim, to nas ubrzo uznemiri i razjari. Dovoljno je da te netko samo gurne u tramvaju i već si bijesan. Od prve nervoze nastaje teški nemir, rana koja u tebi stvara mržnju i bijes, oduzima ti vrijeme i pokazuje kako je najbolje zaustaviti srdžbu i biti strpljiv. Događa se da netko dobije pismo pa ga povrijedi neka riječ ili da netko svome prijatelju ispriča o nevolji koju je doživio, a ovaj ga počne napadati umjesto da ga brani.
Stotine situacija u danu nas ranjavaju, vrijeđaju naše osjećaje i našu savjest, ne daju da gledamo prema gore, da normalno razgovaramo s ljudima. Doživjet ćeš da ti savjest bude nečista, da krivo pomisliš i nekoga ogovaraš, da učiniš neko zlo i povrijediš svoju spolnost, svoj odnos prema Bogu, da prestaneš biti pravedan prema ljudima, nekoga povrijediš niskim udarcem, samoga sebe obeščastiš, da ne paziš na svoje zdravlje i tada se razboliš.
Drugi put ćemo osjetiti kako smo iznutra postali prazni jer već dugo nismo pročitali ni jednu knjigu, nismo pogledali neki vrijedan film; već dugo ne znamo što se događa u svijetu, jedva s kime razgovaramo, sami smo i poslovi su nas zarobili te nemamo vremena živjeti i disati. Ponekad ćemo osjetiti kako smo iznutra puni straha i tjeskobe jer već danima ne molimo, godinama možda nismo bili na ispovijedi, teško prihvaćamo da smo slabi i grešni i da nam treba živa duhovna voda da nas opere. Ne možemo praštati, a lako se vrijeđamo.
Nekome se može učiniti da ga je zahvatila neka bolest, da mu prijeti smrt i da je njegov život došao k svome kraju. Sve nas to onesposobljava da živimo ovaj život i da se pripremimo za onaj vječni ispred nas. Ali što je još gore, to nas čini teško bolesnima pa patimo, vezani smo, nesretni i nezadovoljni, a također oko sebe širimo nezadovoljstvo, mržnju i šutnju. Drugim riječima, duhovna bolest svestrano nanosi zlo, onesposobljava nas i tišti. Kako se liječiti?
U vrevi različitih situacija potrebno je barem dva puta dnevno kroz pola sata prodrijeti do onoga što je u životu bitno, a to znači do Božje prisutnosti koja vodi naš život, do toga da živimo, da ostanemo pošteni i zdravi. To je najvažnije. Biti bitan!
Najprije treba živjeti, a onda raditi i imati sve drugo.
Do toga se dolazi tako da se odreknemo svega što nas sputava i veže, da ne dopustimo da nas zarobe ikakvi poslovi, ljudi ili brige. To je prvi korak. A drugi korak je u tome da prihvatimo situacije koje dolaze, da se na njih pripravimo i da se ne bojimo križeva, bolesti i bilo čega, sa sviješću da nismo sami nego da je s nama Bog. Sasvim jednostavan recept, ali sigurno donosi zdravlje i pruža mogućnost da dišemo punim plućima.
https://hagio.hr/uncategorized-hr/klub-podupiratelja-zaklade-tomislav-ivancic-za-2023/
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)