Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
NAVIJEšTATI LJUDIMA NADU
Jedan američki pisac u svojoj knjizi ocrtava svoje putovanje u Indiju i doživljaj hinduističkog hodočašća na rijeci Gangesu. Mase ljudi su dolazile, spuštale se u za Hinduse svetu vodu Gangesa, kupale se i doživljavale neku vrstu čišćenja od svojih grijeha. Pedesetak metara iznad Gangesa bio je kip jednog hinduističkog božanstva. Žena srednjih godina, jadnog izgleda, klečala je ispred toga kipa i bacala se na zemlju te urlala i vikala od boli i muke tražeći pomoć. Izgubila je sve; bila je već blizu smrti i tražila je od božanstva da je oslobodi od užasnog novog rađanja, od tog lanca stalnog ponavljanja života, od nemoći da se oslobodi od seljenja duše, od reinkarnacijskog niza. Satima ju je gledao kako tako moli i viče, doziva božanstvo. A onda je odjednom užasno vrisnula i pala kao mrtva na zemlju. Vrisak i potom nepojmljiva tišina.
Pisac je doživio božanstva kao užase koji nam ne mogu pomoći, stekao uvjerenje kako božanstva i religije na zemlji donose još veće opterećenje za čovjeka, kako traže neke zakone koje ljudi ne mogu ispuniti, opterećuju ih njihovim krivicama, traže nepojmljiva djela i pokore i ne daju im nade. Tada je po prvi put doživio da treba otići toj ženi i navijestiti joj da postoji izlaz i nada. Htio joj je reći samo jedno ime: Isus. Time bi joj rekao sve jer on vjeruje da bi u nju ušli nada, svjetlo i mir.

Ono što nisu mogli poganski bogovi, što ne mogu milijuni hinduističkih bogova, što ne može ni čovjek Buda, u budizmu, što ne mogu ljudi – može Bog, može Isus iz Nazareta. Postoji izlaz.
On se osjetio posramljenim što je Isus tako loše naviješten. Bio je tužan što se evangelizacijom i odlaskom u misije obično smatra da ljude treba pridobiti za Krista ili ih pak uvesti u Crkvu. Osjetio je kako ni jedno ni drugo nije važno, nego samo to da Isusa treba dovesti ljudima kako bi ih on otkupio, spasio i dao im mir, te ih odveo u život. Ne treba ljude nagovarati da uđu u Crkvu, ne treba ih ponižavati govoreći kako je naša kršćanska vjera bolja od njihove, ne treba ih uvjeravati bilo čime. Treba im pružiti pomoć, ruku, ljubav, Radosnu vijest, treba im reći da ih Bog voli i dati im snage da izdrže život.
Isus nije došao na zemlju da napravi novu religiju ili da bi sve ljude utjerao u Crkvu. On nije došao na zemlju da bi za sebe osvojio neku grupu ljudi, da bi bio jači od drugih religioznih utemeljitelja. Nije htio utemeljiti religiju. Došao je samo zato jer voli čovjeka, jer ga žali, jer za njega osjeća sućut. Iz te je sućuti činio čudesa da ljude oslobodi od njihovih patnji i bolesti. Ondje je stajala žena koja je trebala pomoć, a on se osjetio nemoćnim, slabim u vjeri u Isusa Krista da bi joj pomogao. No odlučio je da će, čim se vrati natrag u Ameriku, studirati teologiju i težiti da postane sposoban očajnima pružiti ruku i dati im nadu, uvesti ih u život. Tada je osjetio da je to najljepše što čovjek u životu može činiti.
Spas se događa u susretu s Isusom iz Nazareta. Bilo je dovoljno da mu ljudi povjeruju, da ga traže, mole, da ga trebaju i on je za njih učinio sve. Niti od apostola, čak niti od Petra, nije tražio bilo kakav religiozni čin, nije od njih zahtijevao da promijene svoj život, da se obrate, da postanu sveti, pa da mu onda dođu. Ne, napravio je baš suprotno. Tek kada je Petar priznao da je grešan, rekao mu je neka pođe za njim. Nije od Zakeja tražio da se prvo obrati, pa da onda uđe u njegovu kuću. On je napravio obratno: ušao je u njegovu kuću i zato se Zakej obratio. Tako je Isus pozvao Petra sa sobom i zato se Petar neprestano obraćao. Susret s Isusom Kristom donosi obraćenje.
Krivo je tražiti od ljudi da naprave neki čin obraćenja ili vjere pa da ih se potom susretne s Isusom Kristom. Tek susret s Isusom Kristom omogućuje da ljudi vjeruju u njega, tek on im daje snagu da mogu priznati svoje grijehe i da se mijenjaju. Isusa Krista trebaju upravo grešnici, očajni, oni koji urlaju od boli, oni koji nemaju kamo i koji bi najradije završili svoj život. On je došao radi njih, jer oni su bolesnici koji trebaju njega, Liječnika.
Kad netko pođe u misije, ide samo zato da u svom srcu ponese Isusa ljudima koji ga trebaju. Kad naviješta Isusa, on želi da Isus kroz njegove riječi uđe u njihova srca i da im da snagu za život. Crkva neće propasti. Ona je izgrađena na Stijeni i ima jamstvo Isusovih molitava, njegove žrtve na križu, njegova uskrsnuća i Duha Svetoga koji je vodi. Nije problem Crkva, ne treba za nju osvajati, ne treba se za nju brinuti. Treba se brinuti za ljude, jer oni su Crkva na zemlji.

Ljude treba spasiti, pa i onda kada ne žele ući u Crkvu. Uvijek im treba pomagati, a Bog će potom uvesti one koje je odredio za ulazak u Crkvu da bi oni dalje nosili njegovu vijest i njega samoga drugim, nepoznatim ljudima. Nije na nama da sudimo druge, nego da osjećamo sućut prema njima, da ih spašavamo, za njih molimo, da se za njih brinemo i da ih ljubimo kao što ih je ljubio Isus. Nije na nama da kritiziramo svijet, da ga osuđujemo, da se užasavamo pred zlima koja se u njemu događaju, nego da mu pomognemo da se oslobodi od zla, da ga ljubimo Isusovom ljubavlju, da nosimo križ svijeta sa sviješću da za svijet postoji spas i nada, da ima svjetla.
Otkad je na Zemlju došao Isus iz Nazareta, ona više ne može propasti; nju ne mogu razoriti ni ljudi ni sile zla, jer će i u najtežim situacijama, križevima i patnjama pobijediti, izići nova i sveta zato što je ljubi Bog. Zemlja se natopila krvlju Isusa iz Nazareta; ovom je Zemljom hodao Sin Božji, na nju je sišla sila Duha Svetoga, na njoj djeluje i naviješta Isusa Krista Tijelo Isusovo, a to je Crkva.
“Idite po svem svijetu, naviještajte Radosnu vijest svakom stvorenju”, rekao je Isus iz Nazareta. “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
https://hagio.hr/uncategorized-hr/klub-podupiratelja-zaklade-tomislav-ivancic-za-2023/

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)