Tomislav Ivančić, „Minuta za tebe“, od dana 22. travnja 2022. godine

Transkript napravila: Marina Ćavar

Kako postati čovjekoljubiv čovjek, human, čestit, koji razumije sve ljude i koji doista poštuje, cijeni, ljubi svakog čovjeka? 

Sjeti se, svaki čovjek pati, ali naša najdublja patnja je smrt. Svatko od nas stoji pred smrću. To je kao da svaki od nas stoji, dakle, pred omčom, gdje će nam je objesiti o vrat i ubiti nas, a ne znamo tko to nas ubija i tjera iz ovog svijeta. U smrti nijedan čovjek nije privilegiran i oslobođen. Kao da smo svi poredani, dok neprijatelj puca na nas, kako bi nas odavde potjerao. Svi smo osuđeni na smrt. Baš nitko: ni zločinac, ni onaj najmudriji čovjek, ni onaj javni i vrhunski djelatnik, ni znanstvenik, ni svetac, niti itko drugi, ni dijete, ni starica, nitko nije oslobođen! Svi smo osuđenici! Kao da smo u zatvoru, u ćeliji, i svatko čeka svoju smrt. Nije li to upravo Zemlja?

Kad shvatiš kako svaki čovjek stoji pred smrću, zar nećeš imati tada samilosti, sućuti, komadić dobrote za svakoga?

Zar si i ti osuđen na smrt? Da! I ti stojiš pred smrću? Da!

Sjeti se kad čuješ kako je netko osuđen na smrt, ili da netko ima rak i da će uskoro, možda u mjesec dana umrijeti, ne možeš biti protiv njega. Osjetiš u sebi sažaljenje, sućut. I u tebi postoji dobrota, da si ne znam kakav, osjetiš kako ti je žao čovjeka. To je prvi argument kada možeš osjetiti kako možeš ljubiti čovjeka.

Drugi argument je u tome, da svatko od nas, baš zato što mora umrijeti, osjeća krivnju. Zašto sam osuđen na smrt? Koji je to sudac u svijetu ili gdje, koji me je osudio na smrt? To znači da netko zna da sam ja kriv?! Znači, na meni je neka velika krivnja! I zbog te krivnje ja sam osuđen. Samo čekam čas kada će me likvidirati… 

Osjećaj da si kriv. Ne znaš do kraja gdje i zašto? Onda se počneš preispitivati: pa, tko zna, radi toga i toga, toga i toga… Počneš sumnjati da li ti je uopće oprošten tvoj grijeh?! I tako patiš.

Svi smo pod krivnjom. Svi doživljavamo kako smo zbog svoje krivice osuđeni na smrt. Svi zato doživljavamo da nismo dobri i da nismo dostojni života i da zbog toga, dapače, mislimo da to Bog nas osuđuje. Onda bježimo od njega, što dalje! Ako ne možemo drugačije, reći ćemo da On uopće ne postoji, pa ćemo ga nijekati. Ako ne možemo to, onda nećemo ići u Crkvu. Nećemo se moliti, nećemo misliti o Njemu, jer ne možemo trpjeti zašto je to dopustio, da smo mi krivi i osuđeni na smrt. Sve dok jednog dana ne spoznamo da nas Bog ne osuđuje, nego da nam prašta. I da nas Bog ne tjera u smrt, nego u život. On nas od smrti oslobađa.

Ali naši vlastiti grijesi, ta situacija čovjeka u svijetu, jer smo istjerani iz Raja, taj prvi, stari Adam je u svakome od nas. I on nas osuđuje! Osuđuje nas grijeh, bilo kakav, pa i mali, koji smo načinili u životu. Osuđuje nas stalno i Đavao. Protiv nas govori. Osuđuje nas patnja ljudi i mislimo da smo mi krivi što je to tako. Djeca koju roditelji nisu znali voljeti, nisu imali vremena za njih, osjećaju da su ona kriva. Jer, da su bila dobra, roditelji bi sigurno bili na njihovoj strani, imali vremena za njih. Djeca osjećaju duboku krivnju ako su roditelji dali, odmah, brzo, djecu u jaslice, pa onda u vrtić, pa onda stalno u školu. 

Ako misliš na to da smo svi osuđenici na smrt i svi osjećamo krivnju, i da nas to osuđuje zlo, onda ćeš biti na strani dobra. Onda ćeš znati opraštati ljudima i poštivati ih. Znati ih razumjeti, jer oni nisu mogli ne griješiti. Ali tada ćeš ljude ljubiti. Oni će osjetiti time da nisu osuđeni. 

Ako bar netko, bar ti, rekneš ljudima koje susretneš tu riječ: „Ti si divan. Ti si dragocjen. Poštujem te duboko,“, vjeruj mi, on će osjetiti da nije kriv i da ga nitko ne može osuditi i da ne mora umrijeti, nego da će preživjeti smrt, jer ti si ga privinuo u svoju ljubav. 

O, kako je dobro ljubiti svakog čovjeka!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakUčiti vjerovati – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakMeditacija za tebe – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)