Autor: prof. dr. Tomislav Ivančić
(Sažetak predavanja održanog u Zagrebu, u Kinoteci, u siječnju 2013.)
Podsjetimo se, čovjek je najprije duhovna duša. Najniži dio čovjeka jest biološki, tijelo; viša je razina psihološka, u koju spadaju osjećaji i bezbroj drugih čovjekovih reakcija; treća je razina antropološka, po kojoj je čovjek čovjek; četvrta je razina teološka i obuhvaća odnos prema Stvoritelju. Svaki je čovjek potpuno ovisan o Stvoritelju i svatko jasno zna da ga nije odabrao ni poslao u svijet nitko od ljudi. Svi znamo da postoji jedan Otac sviju nas. Teološka dimenzija iznimno nam je važna. Naime, za razvoj hagioterapije važna su nam osobito dva znanstvena područja: filozofija i teologija. Filozofija zato što pokušava razumjeti tko je čovjek, što je duh i duhovna duša, a teologija zato što pokušava razumjeti kako je to čovjek spojen sa Stvoriteljem.
Antropologija nas uči da je duhovna duša veličanstvena riznica našeg bića i da napaja sve naše stanice. Dakle, sva snaga i veličina čovjeka u njegovoj je duhovnoj duši i čitavo tijelo vapi da ona odraste i ojača. Jer, tijelo može biti jako samo kada je duh jak. Bez duha tijelo je nemoćno.
Osoba – riznica genijalnih sposobnosti
Mi nikada ne bismo znali koliko bogatstvo krijemo u sebi i da smo riznica genijalnih sposobnosti da nam Isus nije rekao da je potrebno samo vjerovati i da ćemo, ako vjerujemo, činiti djela kakva je On činio, i čak veća od tih. Toliki sveci dokazali su da u čovjeku zaista postoje genijalne sposobnosti, samo ih treba iskopati. Ako ne vjerujemo u svoje sposobnosti; u to da možemo oživjeti, biti bolji, ozdraviti, te da je smrt samo prolaz u vječni život, onda se ovdje mučimo. Kada počnemo kreativno razmišljati, počet ćemo otkrivati tajne života.
Možeš li već sada odlučiti početi kreativno misliti, početi čitati, provoditi duhovne vježbe? Neuroznanstvenici kažu da se, ako razmišljamo, u mozgu stvaraju umreženja, nove sinapse, dakle, nastaju nove sposobnosti. Čim se čovjek zagleda u sebe, vidjet će da je u njemu neizmjerno blago.
Bitno u čovjeku jest da je on osoba. Osoba, to si ti kao original. Čovjek zna što znači kad kaže: „To sam ja.“ Je li to samo neka svijest u tebi? Ne, još nešto više. Jer, čovjek je spreman sve dati samo da ne izgubi svoje „ja“. Dokle je tvoje „ja“ tu, osjećaš da postojiš, možeš svakomu doći, svakomu reći lijepu riječ. Ako izgubiš svoj „ja“, više ne znaš tko si. Ti si u svemu što imaš: i u svojoj glavi, i u svojoj ruci, i u svom prstu. To znači da ti, kao osoba, čitavo svoje biće držiš na okupu i sve je to tvoje.
Biljeg čovjeka
Kad kažemo osoba, onda to nije nešto materijalno. Osoba je središte čovjeka. To nije jedan organ, nego nešto što sve drži, iz čega sve izlazi. Osoba je stvarnost duha i nešto što osobnošću „zrači“. Gdje je god čovjek, ostavlja neizbrisiv biljeg sebe. Ako je danas bio u tramvaju, onda taj tramvaj više nije isti jer je u njemu bio čovjek! Ako je čovjek zločest, ostavlja negativan biljeg; ako je dobar, iza njega ostaje nešto lijepo, drago i mirisno. Kamo god uđe, čovjek ostavlja sebe, zrači, jer je svjetlo. Zašto ljudi tako vole uzeti moći od svetaca? Zato jer su te stvari njima „ozračene“ i osobnost je svetaca u njima; kroz njihove se moći susrećemo sa svecima kao osobama. Zamislimo, u nama je neka čudesna stvarnost koja ostavlja biljeg. Gdje god smo bili, ostavili smo sebe. Ako smo dobri, ostavljamo bogatstvo, ali ako smo zločesti, razrovali smo to mjesto. Ima prostora u kojima se, kad uđemo, osjećamo neugodno, ali ima i prostora u kojima se osjećamo blaženo i zdravo. Slično, kad ugledamo neke ljude, razveselimo im se, milina nas uhvati i odmah im prilazimo. Sjetimo se kako doživljavamo pojedine ljude kad ih ugledamo. Po tome ćemo znati što je u njima, ali i što je u nama. Ako o nekome mislimo negativno, to na njega zračimo i on nam onda izgleda zao te ga ne možemo primiti, ali ako prema nekome imamo sućuti, taman da je i razbojnik; ako opraštamo i razumijemo ga, to zračimo na njega, naša osobnost na njega prelazi i postaje nam drag. Vidjet ćemo kako će nam se nasmiješiti i polako se mijenjati prema nama.
Na sebi treba raditi
Naša je osobnost vrhunska, svemoćna, božanska moć u nama i što je više pozitivno usmjeravamo, što više cijenimo sebe kao osobu, prihvaćamo sebe do kraja i znamo da je u svakoj osobi ista snaga duha i osobnost darovana od Stvoritelja sa svim mogućnostima, to ćemo lakše početi raditi na sebi i razvijati se. Na sebi treba raditi. Ne treba samo na sebe „vješati“ svu moguću modernu garderobu i uređivati svoju frizuru; ne treba nam biserni nakit jer mi smo biser! Previše smo navikli misliti da smo jadni, slabi, nikakvi i da ništa ne vrijedimo.
Kako samo dijete juri u zagrljaj tati kad se vraća s posla i kako se veseli mami ako je nije vidjelo dva dana! Nije važno kako je mama uređena i nosi li čokoladu, samo da je tu. Roditeljska osobnost ispunjava djecu i djeca od nje rastu. Gdje djeca nisu doživljavala roditeljsku nježnost, gdje roditelji nisu bili prisutni, djeca postaju depresivna, agresivna, shizofrena, suicidalna, pate. Današnje mlade generacije silno pate jer su roditelji samo na razini tijela i nedostaje im ljepota osobnosti.
Osoba je neko čudesno ognjište u tebi, čudesno svjetlo u tebi, izvor božanskog autoriteta. Zato, kamo god ideš, pazi! Oprosti ljudima, požali ljude, ljubi ih i čudit ćeš se kako se mijenjaju. Sva naša snaga da se promijeni sve oko nas u nama je, u našoj osobi. Ali, bez Stvoritelja ne možemo imati taj žar u sebi i ljudi nam ne mogu vjerovati, ne mogu ići za nama. Sva snaga nalazi se u nama, a kada smo sa Stvoriteljem, onda ta snaga i „zrači“.
Pitaj se kako ti „zračiš“? Sjeti se, svuda kuda prođeš od sada će biti bolje. Ti možeš promijeniti svijet, samo nemoj imati niske misli o sebi, to nije tebe dostojno. U tebi je božanska sila!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)