Piše: Dragica Medved

Do nedavno gotovo nezamisliva slika – ljudi prolaze u maskama, ne zadržavaju se, razgovaraju tek u prolazu. Nestaje onaj srdačni pozdrav, rukovanje, zagrljaj, spontani razgovori i smijeh. Pa onda potresi i strah koji se polako uvlači u život. Sve više ljudi traži psihološku pomoć, kao da se neko beznađe uvlači u život.

Usmjerenost samo na znanost kao da ona jedina može dati zadnju riječ na ovu situaciju i na čovjeka koji će pronaći rješenje. Pojedinci koji se prave važni kao da su gospodari zemlje, strahovito su naivni, jadni, nevažni i prolazni, to su neprijatelji čovjeka, piše u svojoj knjizi Nemoć i svemoć starosti, profesor Ivančić.

Jedini čovjekov sugovornik je Stvoritelj, svemogući i koji ima odgovor na sva pitanja, on je jedina mogućnost boljeg svijeta. Samo se dobrim može učiniti nešto dobra u svijetu. Važno je živjeti za ono što ostaje.

Odlučujem li se za dobro ne znači da sam gubitnik.

Moje dobre misli, riječi i djela i ono ključno, povjerenje u Stvoritelja koji ima zadnju riječ mogu promijeniti mene i svijet. Sve te riječi izviru iz same dobrote i progovaraju o dobru. Sada ovog trenutka ja se odlučujem za dobro. Strah me ne može blokirati ako mu ja to ne dopuštam. Prihvaćam ovo stanje i sve što iz toga može izaći, ali ja čvrsto vjerujem u dobro.

Sjetila sam se kako sam naučila voziti bicikl u djetinjstvu. Bio je to muški plavi bicikl, a ja premala da prebacim nogu, no uporno sam željela naučiti voziti. Tata bi mi govorio, ne gledaj lijevo niti desno nego samo u cilj koji je označio na drvenom štaglju.

Sada kreni i ne boj se, samo drži ravnotežu i gledaj u cilj.

Pustio me da vozim i da ja to nisam znala trčao bi za mnom i brzo uhvatio za bicikl, ako bih ja počela gubiti ravnotežu ili bi krenula suprotno od cilja. To bismo ponavljali bezbroj puta, a da pritom uopće nisu bile važne rane koje sam zadobila na koljenima.

Nakon puno pokušaja moja je vožnja postajala sve sigurnija dok napokon nisam uspjela. Bilo nas je više braće i svi smo savladali vožnju na tom jednom plavom biciklu, a tata bi strpljivo trčao za svakim od nas. Zanimljivo kako bi brzo zaboravili na sve te rane koje su dugo cijelile kada bi se vozili sve brže prema cilju. Tata bi nas gledao izdaleka, a mi bi ohrabrivali jedni druge. Gledaj, mogu s jednom rukom voziti, a brat bi vikao; a ja mogu i bez ruku voziti.

U toj silnoj želji da savladamo vožnju na biciklu, uopće nisam osjećala strah niti sam razmišljala hoću li pasti, imala sam potpuno povjerenje u mojega tatu i bila sam sigurna.

Imam li ja danas dovoljno povjerenja u Oca nebeskog kao što sam imala nekad u svojeg oca? Vjerujem li ja da me On čuva, daje mi ruku kada padnem, podiže me i nježno govori idemo ponovno, tu sam, čuvam te, vjeruj mi i ne boj se? Jesu li moje oči otvorene i prepoznajem li ja tu prisutnost ili se oslanjam na sebe i ljude oko sebe?

Nekako mi slikovito dolazi kako je i naš život kao vožnja na biciklu do cilja, s bezbroj padova i podizanja, kako nas Otac podiže kada smo slabi i padamo. I danas naš Otac bdije nad nama, drži kormilo ovog svijeta u svojim rukama i govori, samo hrabro, ne boj, ja sam s tobom.

Odbacujem svaku i najmanju pomisao na strah koji bi me blokirao i ne da mi da idem naprijed. Zagledana u cilj prema kojem idem znam da je tu, da me prati, čuva i ohrabruje.

Kao što sam vjerovala mojem tati, tako čvrsto vjerujem svojem Stvoritelju da će sve biti dobro i da ćemo opet biti slobodni u radosti i zahvalnosti za život koji živimo.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitiza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.