Na hagioterapiju idem oko 7 mjeseci. Kad god sam imala vremena išla sam na seminare koji su bili organizirani. Na svakom bih seminaru čula nešto što bi me posebno dotaknulo te bih o tome neko vrijeme razmišljala i primjenjivala to u svom svakodnevnom životu.
Posebno mi je ostao u sjećanju seminar na kojem me dotaknuo dio u kojem se govori o grijehu. Ja sam dugo u sebi nosila osjećaj krivnje zbog grijeha koje sam napravila. Nikako se nisam mogla pomiriti s nekim stvarima koje su mi se dogodile i nisam mogla samoj sebi oprostiti. Kada je, govoreći o grijehu, jedna od osoba koje su vodile seminar rekla rečenicu: „Blagoslovljen grijeh koji me vratio tebi,“ počela sam malo razmišljati o tome. Ta mi se rečenica toliko urezala da sam stalno razmišljala o njoj i njenom značenju. Pomoću te sam se rečenice polako, iz dana u dan, počela oslobađati krivnje koju sam osjećala i opraštati samoj sebi. Pomogla mi je da shvatim da se sve događa s razlogom te da je Bog dopustio da se dogode neke stvari kako bih mu se vratila. Da nisam napravila neke grijehe, ja nikada ne bih shvatila kakav sam zapravo vjernik te da trebam napraviti neke vrlo bitne promjene u svom životu.
Na sljedećem seminaru dotakla me priča o strahovima. Ja sam imala velikih problema sa strahovima. Nekih sam se već uspjela riješiti, a neki su me stalno pratili i nisam uopće imala snage suočiti se s njima; ometali su me u normalnom funkcioniranju. Kada sam čula da osoba koja se boji vjeruje u zlo a ne u dobro, jako sam se uplašila. Osjećala sam se jako loše jer sam shvatila da zapravo ne vjerujem Bogu i da je on jači od svakog zla jer je On sve stvorio. Svaki dan sam se ustrajno molila Duhu Svetom da mi pomogne osloboditi se strahova i početi vjerovati u dobro. Nakon nekog vremena uspjela sam se osloboditi tih strahova za koje sam ranije mislila da će me još dugo pratiti.
Na zadnjem seminaru na kojem sam bila posebno me se dojmilo kada je čovjek koji je govorio o praštanju rekao da svi mi nekada ne znamo oprostiti onako kako bismo trebali jer kada nas netko povrijedi izbjegavamo tu osobu, okrećemo glavu kada je vidimo itd… Odmah sam se sjetila svoje situacije s jednim bračnim parom koji izbjegavam, a i oni mene izbjegavaju zbog nečega što se dogodilo. Iako nisam osjećala veliku ljutnju, kad god bih se sjetila te situacije osjećala bih se povrijeđeno i loše, ali sam uvijek tražila razlog da ih razumijem kako ne bih upala u zamku nepraštanja. Ali ipak mi je bilo teško napraviti nekakav korak. Oni su me izbjegavali, a ja sam to prihvatila i sama sam se tako ponašala. Sutradan nakon seminara, oni su krstili dijete u crkvi, a ja sam odlučila da ću im se ipak javiti, koliko god to bilo teško. Pri ulasku u crkvu samo sam ih pozdravila, a oni su se nasmijali i javili se. Malo mi je laknulo nakon svega, ali i dalje sam u sebi osjećala otpor i borila se s tim da im pristupim i nakon mise. Molila sam tokom mise da se prestanem opirati tomu i da im oprostim potpuno kako bih bila čiste savjesti i otišla na pričest. Do pričesti sam se osjećala bolje i oslobodila se otpora koji je bio u meni. Pričest me dodatno osnažila. Nakon mise došla sam do njih i čestitala im. Bilo im je drago i malo smo pričali. S mise sam otišla sretna i slobodna, odlučila sam da ću se od tada truditi da uvijek napravim prvi korak i da ne izbjegavam druge ljude zbog povrijeđenosti.
