U nekoliko nastavaka donosimo transkript predavanja o strahu koje je Tomislav Ivančić održao u Crkvi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.
Uredila: Lidija Krolo
Što je strah?
Razmislimo o tome što je to strah i to baš s vjerskog stajališta, s duhovnog stajališta, dakle ne predavanje iz psihologije ili čega drugoga, nego iz pitanja duha i vjere. Strah je nešto protivno od vjere, tamo gdje je strah tu nema vjere. Vjera je povjerenje, strah je nepovjerenje. Strah je razaranje vjere. Strah je znak ugroženosti čovjeka, pogotovo ako je egzistencijalni, duboki, onda je znak njegove egzistencijalne životne ugroženosti.
Strah je znak da smo došli do zida, da stojimo pred ponorom, da smo izgubili ruku koja nas drži, da ne znamo kamo bismo, da smo izgubili cilj, nema smisla, kamo god krenemo sve je slijepa ulica.
Strah može biti nešto duboko i podsvjesno, da uopće ne znamo što je, zašto? Ali uvijek u temelju našeg bića je to znak da nam je negdje izmaknula baza, teren, područje na kojem stojimo, gdje bismo mogli stajati. Bog je onaj koji ne može imati straha, on ima sve, on jest sve, on može sve, njega nitko ne može ugroziti. Mi smo ograničena bića i sve nas može ugroziti.

U Bibliji se jako puno govori o strahu, u Novom zavjetu svaki čas, apostoli su puni straha, kad se ono podigla oluja, a oni bili u čamcu, najednom viču: “Gospodine, kako možeš spavati a nas zalijevaju valovi, prevrnut će nam barku?” Isus ustaje i pita: “Kako ne imate vjere?” Smiješno! Što ima vjera s valovima i morem? “Zašto se bojite, kako nemate vjere?” Znači, Isus uvijek dovodi strah u odnos s vjerom.
Nemaš vjere, zato te je strah.
Drugi puta, kad je Isus hodao po Genezaretskom jezeru, valjda oko ponoći, apostoli su veslali ali je bio neki vjetar, nisu mogli baš brzo prijeći na drugu obalu, evo ti Isusa. Oni su mislili da je sablast, tako su se prestrašili jadni, negdje se u sebi pretvorili u strah sam, kriknuli su od straha i tjeskobe. A Isus im samo govori: “Ne bojte se, ja sam.”
Drugim riječima, Isus kaže, ja sam onaj koji tjera strah, gdje mene nema tamo se čovjek može bojati. I na bezbroj drugih mjesta, kad Isus kaže da idu u Jeruzalem i da će njega će ubiti, apostoli su puni straha što će biti s njima. Zato kad su Isusa uhvatili i ubili, oni su se zaključali, zatvorili, samo da netko ne dođe. Zatvorili i vrata i prozore samo da ne bi Židovi došli pa i njih ubili.
Strah, taj strah znak je kako oni vjeruju da je Isus slab, njega su ubili, a oni su na milost i nemilost predani, kome, sudbini, ljudima i tako dalje. U svakom slučaju, strah je znak da smo ispali s Božjeg dlana, ili da visimo na nekom njegovom prstu, nismo na dlanu. Znak da više ne stojimo u njegovom srcu, ispali smo, znak je da nismo na čvrstom tlu.

Međutim, Sveto pismo govori i o drugom strahu, “strah Božji početak je mudrosti”, kaže Biblija, Knjiga mudrosti. I uvijek iznova, osobito Stari zavjet govori da je strah Božji nešto veliko, onaj tko se Boga boji taj je pošten, taj je pravedan, toga Bog ljubi, tome Bog sve čini. Boj se Gospodina, idi putovima njegovim i ne boj se ničega.
Samo se Boga treba bojati, kaže Sveto pismo, samo se Boga bojati. Ljudi često pitaju, što to znači Boga se bojati, je li Bog tako užasan, drugi kažu, vidiš da Bog sam kaže da se treba bojati i strašiti.
Nije istina! Knjiga mudrosti odgovara na to, bojati se Boga to znači mrziti zlo. Bojati se Boga znači mrziti nepovjerenje, nevjeru, mrziti sve što razara život, to znači bojati se Boga. Bojati se Boga, znači biti protiv svega što razara čovjeka i život, biti protiv svakog nepovjerenja i protiv svakog nepraštanja, to znači bojati se Boga. To znači spoznati: samo je Bog koji svima upravlja, ne postoji neko drugi tko može ugroziti život ako sam s Bogom. To znači bojati se Boga.
Samo se njega mogu bojati, ako netko može napraviti mi nešto, samo Bog, jer on ima silu, ljudi je nemaju.

Ako Bog ne da, meni nitko ne može ništa.
Bojati se Boga, to je kao što se malo dijete boji svoga tate, što to znači? U njegovu je naručju skriven, jer zna, cijeli svijet se boji njegovoga tate, ako tko dirne njega. Ako je moj otac na kormilu što mi se može dogoditi.
Nastavlja se…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)