Tomislav Ivančić, Smrt nije kraj, Teovizija, Zagreb, 2008.

Život je prepun iznenađenja, kažu ljudi. Iznenađuje nas čak i to kako dani i godine brzo prolaze. No, čovjek može biti u sedamdesetoj godini, ali imati svjestan ili nesvjestan osjećaj da je u dvadesetoj ili tridesetoj. Postoje, naime, dva razvoja u čovjekovoj duši. Jedan je fizički, koji teče nezaustavljivo, a drugi duševni koji teče prema tome koliko je čovjek svjestan sebe. Događa se da su ta dva razvoja u raskoraku. Godine mogu biti visoke, a da čovjek  još ostane dijete ili duševno mlad.

Ako čovjek radi na nekom projektu koji zahtijeva čitav njegov život, tada se vječito osjeća mlad, dok odjednom ne zapazi da su godine prošle. Najteže je, čini se, povjerovati da godine ipak odlaze. Gotovo je nemoguće pogledati u oči činjenici da je život već iza nas i da se ne bi trebalo okretati natrag, nego gledati naprijed. 

Potrebno je, stoga, u životu imati kratke stanke na kojima treba pričekati, dok duša stigne do onog vremena do kojeg je tijelo već došlo. Inače, sve veći raskorak između tjelesne starosti i duševne mladosti može u čovjeku stvoriti rascjepe, nesporazume i nemoć da se život prihvati onakvim kakav jest.

Godine ne prolaze, nego lete, kažu ljudi u godinama. Brzo dođe trenutak, kad češće moraš gledati u ponor smrti, negoli se okretati k izvoru života. Gotovo svatko tada doživljava da nikako ne može prihvatiti godine koje ima. Zato ljudi i ne vole da ih se pita za godine. Ocjenjivati trebaš sam!

Ako je u čovjekovom tijelu duša mlada, ona pomlađuje i tijelo i tada ne možeš pogoditi visoke godine. Međutim, čovjek ipak umire po mjeri godina, a ne prema izgledu svog tijela ili duše. Teško je u svakom trenutku svoga života biti cjelovit, a to znači imati dušu i tijelo u jednom. Obično se stariji pitaju zar je već prošlo toliko godina, zar su zaista već u tim godinama. No, ipak je zanimljivo da rijetki od njih tada misle: „Uskoro će kraj života.“ Svi odgađamo smrt u neku nedoglednost, želimo vjerovati da ćemo živjeti drugačije i duže nego drugi, ne možemo vjerovati da bi neka iznenadna bolest mogla onemogućiti naše snove.

Dobro bi bilo ispitivati ljude u raznim razdobljima života. Tada bismo vidjeli, jesu li oni zaista u svojim godinama ili su negdje zaostali i misle da je život još ispred njih. Rijetki su ljudi koji su u onim godinama u kojima zaista i jesu. To su obično najmudriji. Oni stariji puni su humora, svaki čas očekuju odlazak, opominju ljude oko sebe neka se ne zavaravaju, neka budu spremni da će i oni uskoro otputovati.

Gledamo li završetak života kao nešto tragično, nikad ne možemo misliti perspektivno. Gledamo li pak u smrt kao konačni odlazak kući, kao ispunjenje svih svojih čežnji i želja, kao ostvarenje ovoga što smo vječito radili, tada smrt nije teška, nego je naprotiv oslobođenje. To je kao da odlaziš u zemlju snova, a ljudi oko tebe plaču što se s njima rastaješ. Ti ih začuđen pitaš kako to da plaču, da te tako malo vole pa ne žele da budeš sretan.

Od starih ljudi očekujemo životnu zrelost i mudrost. Oni imaju duboko iskustvo, prošli su kroz niz iskušenja i znaju kakav je život i što se od njega može očekivati. Razočara nas kad čovjek u visokim godinama djeluje djetinjasto i nezrelo, te ne možemo podnijeti njegov govor. Ne možemo shvatiti da on nikada nije prihvatio sebe, da nije mogao prihvatiti godine koje su prolazile, da nije mogao prihvatiti razdoblja života koja su dolazila, nego je još uvijek ostao u djetinjstvu ili pubertetu. Njega mudrost tek čeka, ako uopće stigne do nje.

No, dragocjeni su nam ljudi s kojima možemo dugo razgovarati, kojima možemo govoriti o svojim životnim planovima, kojima možemo pričati o svojoj ljubavi i razočarenjima, kojima možemo govoriti o svojim uspjesima i neuspjesima, a tek onda slušati njihov komentar. 

Ono što ti kažu zapravo je put kojim trebaš ići. Oni će ti ukazati na stranputice i mjesta gdje se možeš okliznuti i nepotrebno stradati. Oni će ti najlakše pokazati pravi put, ako su ga sami živjeli. Oni koji su dosita živjeli, koji su prepuni životnih ožiljaka i uspjeha, oni će te voljeti i s ponosom će ti, poput dobrog trenera, pokazati kako da uspiješ u životu.

Bog je najstarije biće u svemiru. Bog je najčudesnije i najmudrije biće i njegove su godine u skladu s njegovom sviješću. Njegova je Crkva već 2000 godina ovdje na zemlji, putuje s nama i prati nas poput 2000-godišnjeg starca, uči mudrost koju nećemo naći nigdje drugdje.

Važno je da u životnoj fazi u kojoj se nalaziš, postigneš cjelovitost i složenost duše i tijela. Važno je da budeš svjestan gdje si, što još ispred tebe stoji i koliko ti je još ovdje ostati. No, važno je prije svega, da u svakom trenu budeš spreman poći. A najvažnije je znati da će tvoja smrt biti samo prolazak i da rastanak s ljudima nije konačan. Opet ćete se vidjeti tamo gdje ćeš imati dom, domovinu, slobodu i mir zauvijek.

Važno je biti tamo gdje jesi. Ne bojati se što si već tu, jer život nje prošao, on tek dolazi. Život se ne može izgubiti, on se samo stostruko dobiva. Tvoja budućnost je samo koračanje ususret nagradi. Tamo te čekaju svi oni za koje si držao da su te zauvijek ostavili. A oni su samo prije tebe stigli na cilj i čekaju te.

Život je, dakle, ipak nešto više od onoga što vidimo.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakVjerujem u tebe – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)