Na sastanku održanom 7. listopada 2013. godine, nas sedmero trebalo je ponaosob dobro promisliti o tome jesmo li spremni krenuti na taj novi hod do dubokog i ponovnog iskustva Duha Svetoga. Odluka je, dakle, bila na nama i do idućega dana trebalo je donijeti odluku i priopćiti je prof. Ivančiću. Odlučivali smo prema kriterijima:
– Hoću li to, želim li takav hod?
– Mogu li biti ustrajan(a) u dolascima?
– Je li mi to sve važno ili važnije od svega u tom trenutku moga života?
Prof. Ivančić je inzistirao na:
1. Revnim dolascima na susrete „Bljeska“, svakoga dana, subote, nedjelje, blagdanima… i tako cijelu akademsku godinu. Završili smo na Duhove 2014. godine. Taj zahtjev nije radi samih susreta ili zato što će strogost nešto donijeti, već da bismo u tom hodu došli do zadanoga cilja – novoga iskustva djelovanja Duha Svetoga. Boga i Božju stvar treba staviti na prvo mjesto u životu i „ne može Bog ne biti važniji od bilo čega drugoga. On mora biti najvažniji, a druge se stvari mogu uspoređivati. S Bogom se ne može ništa uspoređivati!“ govorio je prof. Ivančić. Mi zaboravljamo koliko je Isus tu bio strog: ja idem pokopati oca, ja idem vidjeti polja, ja se idem oženiti… On kaže: „Neće okusiti moga kraljevstva“.
2. Bilo je potrebno svakodnevno bilježiti sadržaj nagovora i provoditi to na sebi, a idućega dana izreći iskustvo o tome što nam se događalo kada smo tako činili i kako je nagovor odjeknuo u svakome od nas.
3. Usmeno prenositi drugim članovima u područnim Zajednicama Molitva i Riječ i Centrima za hagioterapiju, što sam ja odmah počela prenositi svaki dan Zajednicama u Slavonskom Brodu i Dugom Selu.
Moja odluka da na idućem susretu priopćim prihvaćanje uvjeta na putu do novoga iskustva djelovanja Duha Svetoga imala je uporište u danima kolovoza 1975. godine i našeg ljetovanja u Davoru s prof. Ivančićem, Prezbiterom, kako smo ga mi tada zvali, kao i plodova te jeseni, kada je dvorana Samostana sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici bila pretijesna za više od stotinu studenata koji su svake večeri željeli doći i slušati iskustva djelovanja Duha Svetoga. Oni su nas tada slušali, molili s nama i vrlo brzo snagom Duha Svetoga mijenjali živote. Doživljavali su susret s Isusom i željeli su sve ljude upoznati s Izvorom nade i istinske sreće i radosti. Navještaj Isusa donosi iskustvo i događanje Duha Svetoga. On je onaj koji daje Duha Svetoga. Isus mora biti nazočan: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ i „poslat ću vam Duha Branitelja“. Duh Sveti dolazi kada ga se očekuje i vjeruje Isusovom obećanju. Tada se ponekad događa da Duha Svetoga zamijenimo s njegovim darovima. Međutim, Duh Sveti je osoba i tako treba s njim komunicirati.
Dakle, „Bljesak“ je imao tri cilja:
1. Da svatko od nas postane svet, dobije duboko iskustvo Duha Svetoga.
2. Dopustiti da preko nas prodre sila Duha Svetoga, jer samo Bog može mijenjati ljudsko srce; mi to ne možemo.
3. Pustiti da sila Duha Svetoga preko svjedoka prelazi u društvo i mijenja strukture tog društva.
Najvažnije je bilo shvatiti ovo naše sastajanje ne kao učenje nekakve teorije, nego kao praksu, što dublje utisnuti tu snagu Duha Svetoga kako bismo se uključili u promjenu hrvatskoga društva.
Stoga je snaga Duha Svetoga u nama onolika koliko se mijenja svijet oko nas.
Nemoguće je paliti svjetla, a da ta svjetla nigdje ne zasvijetle. Prema tome, nije veličina našega iskustva u tome jesmo li nešto shvatili, nego samo u tome ima li u društvu više svjetla, jesmo li „sol zemlje“, pogotovo jesmo li „grad na gori“, „svjetiljka na stolu“, a ne pod stolom ili pod posudom, kako kaže Isus. „Opasnost je da se ovo vaše sastajanje pretvori u vaš egoizam na duhovnoj razini, da sve ocjenjujete kako vama ide u životu, u malim, sitnim, vašim stvarima i zaista postanete poklopljena posuda, ugašeno svjetlo, sol koja je bljutava, a da mislite kako nešto veliko činite,“ govorio je prof. Ivančić.
Naime, primiti Duha Svetoga nije za nas postignuće vjere, već početak angažmana u društvu u kojem živimo i radimo. Svaki je svetac imao jedno veliko polje rada i bio je veličanstveno svjetlo. Majka Tereza napustila je sigurnost samostana i tjerana Božjom snagom krenula je ulicama Kalkute pomagati ljudima da bar umru dostojanstveno kao ljudi, Božja stvorenja. Kada je čula u sebi Isusov glas: „Pomogni mi“, više je ništa nije moglo zaustaviti, te je osnovala i svoj red sestara i pronašla svoju karizmu. Primjera je puno, no i dalje nas povlači spoznaja da smo nemoćni, nitko i ništa u društvu, a time odustajemo od Isusovih riječi kako je „sve moguće onom koji vjeruje“ i „po mjeri vjere“ primamo Njegovu snagu. Stoga „Bljesak“ otvara i neke nove vidike za koje smo znali, no nikada do tada nismo krenuli tom „sunčanom stranom ulice“.
I, na koncu, najčešće pitanje, zašto „Bljesak“?
