Piše: Anka Severin, hagioasistentica CDP Zagreb
Sjećam se kako su u mom obiteljskom domu govorili „strpljen spašen“, tada nisam znala da je strpljivost nešto važno u životu, no danas doživljavam snagu tih dviju riječi. Profesor Tomislav Ivančić je napisao: „Strpljivost je vrlina i krepost u kojoj čovjek može podnositi nevjerojatne teškoće i unatoč toga ostati zdrav i moralan“. (usp. Antropologija, patologija, terapija str. 90).
Ključna riječ je glagol podnositi. Koga treba podnositi? Prvenstveno treba podnositi sebe i svoj život, podnositi Stvoritelja, i podnositi druge ljude. Trostruko podnošenje! Nestrpljivi smo sa samim sobom, mislimo da je drugima lakše i da su uspješniji od nas. Da ih ništa ne boli, a mi smo stalno u nekim bolestima. Nestrpljivi smo sa Stvoriteljem. Prigovaramo mu. Zašto je toliko spor, zašto ne čini onako kako bi mi trebali. Zašto? Zašto? Zašto? Teško nam je podnositi taj veliki odmak od savršenog, bezuvjetnog, apsolutnog Stvoritelja i nas ljudi, relativnog, zemaljskog, nesavršenog. Još teže je podnositi ljude s tolikim različitostima, kad je tako prozirno u njima sve ono manjkavo i negativno.
Ne rađamo se sa strpljivošću. Kad pogledamo dojenče zapazimo da je nestrpljivo. Ono ne zna za „strpljivo čekanje“, plakat će dok ga majka ili otac ne umire. Sve do negdje pete godine života dijete se ne odvaja od majke i oca. Za njega su roditelji cijeli svijet. Od njih želi sve dobiti i normalno je i zdravo da mu roditelji pružaju svoju blizinu i strpljivost. Kad dijete krene u školu vrijeme je da ga se poučava u strpljivosti. Jedan način učenja strpljivosti je i svakodnevno odlaženje u školu i izvršavanje domaće zadaće, osobna higijena, ustajanje. Strpljivost se uči odrastanjem. Strpljivost se uči i tako da odmah ne udovoljavamo svojoj i tuđoj želji. Strpljivost se uči i kad bez mrmljanja podnosimo; vrućinu, zimu, teškoće i bolest, ali i kad obuzdamo brzopletost, suzdržimo se i ne reagiramo isti čas, strpimo se u padovima i neuspjesima.
Stvoriteljeve misli nadilaze naše misli, On je u vječnoj sadašnjosti, a mi vidimo samo dijelove njegovog stvaralaštva. Situacije koje doživljavamo često nam ne odgovaraju, ostaje nam samo vjerovati kako bolje zna od nas, jer pred sobom ima naš život od začeća do smrti i neke situacije dopušta kako bi nas izgradile.
Kad smo strpljivi s drugim ljudima dajemo sebi dovoljno vremena da se smirimo i odaberemo kako reagirati na određene događaje, umjesto da nas preplavi emocija, ali i burna reakcija duhovne izranjenosti koja u nama čuči. Vrijeme u kojem se strpimo, omogućava nam da budemo sabrani bez obzira na okolnosti. Strpljivost je naporni rad s uvjerenjem da će se napor kad-tad isplatiti.
Profesor Ivančić dalje piše: „No, kad se razori strpljivost, čovjek postaje pun samosažaljenja koje prelazi u depresiju te čovjeka učini sve bolesnijim“. Jedina mogućnost kako doći do strpljivosti i izbjeći samosažaljenje i moguću depresiju je u jačanju duhovne moći u sebi.
Hagioterapijom do strpljivosti.
Postajemo strpljiviji kad smo svjesni duhovnih snaga u sebi i sve dublje upoznajemo sami sebe.
Jedinstvene smo osobe koje su tu da čine dobro, jer to dobro nitko drugi ne može učiniti. Oduševljenje je svakako kad spoznamo da smo uvijek ljubljeni i da nitko ne može ništa protiv nas reći, a da nas Onaj koji nas je stvorio prestane ljubiti. Ohrabruje istina kako se na tu vječnu ljubav možemo osloniti i biti u ljubavi zaštićeni, jer je prisutna dvadeset i četiri sata.
Stvoritelj je duh i samo duhovnim putem možemo do njega, tijelo i psiha su tu nemoćni. Duhovnom dušom dodirujemo apsolutnog Stvoritelja i kroz sabranost boravimo s njim. U tu stvarnost nas uvode naše dobre misli, dobre riječi i moralna djela. Tako da doživljeni odmak od nas do Stvoritelja, može ispuniti samo duhovna stvarnost. Strpljivost je upravo taj put približavanja Stvoriteljevoj dobroti i spoznavanje njegove veličanstvenosti.
Tek ojačani dobrotom i ljubavlju možemo se približiti čovjeku. Prvenstveno u njemu gledati posebnu osobu, koja je došla u ovaj svijet jer je željena i ispunila je svijet svojom postojanošću. Ljepota zrcali u svakoj osobi, samo trebamo malo bolje pogledati. Strpljivost je put do razumijevanja drugog čovjeka i njegove posebnosti.
I profesor Ivančić završava rečenicom: „Terapija se sastoji u ohrabrivanju čovjeka u sigurnost da će kroz strpljivost doći i pomoć s neba, a i time će se jačati duša i tijelo“.
Strpljivost stoji iza svake genijalnosti, bila ona u muzici, sportu, kulinarstvu, hagioterapiji, evangelizaciji. Strpljivost nas gura u napredak i osvježen život. Kad smo ispunjeni nadom strpljivosti imamo prirodnu otpornost i spremnost da nastavimo dalje s vjerom u mogućnost dobrog ishoda. Strpljivošću postajemo svjesniji, te se možemo lakše zaustaviti kad je potrebno i usredotočiti na sadašnji trenutak.
Između nas i Stvoritelja stoji strpljenje, i između nas i ljudi stoji strpljenje koje trebamo aktivirati. Kako bi se ostvarilo ono „strpljen – spašen.“
