Napisao: prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

Iz arhive časopisa HagioHr

Uvod

Kad čovjek stupi na razinu svoje duhovne dimenzije, tada nema kraja istraživanju i uvijek novim otkrićima. Naime, kad čovjek uđe u područje svoje duhovne duše, tad postaje svestrano kreativan i na svakom koraku otkriva uvijek nove spoznaje, koje mu obogaćuju život, ali koje ga i liječe i čine čovječnijim. 

Potrebno je stoga korak po korak ulaziti sve dublje u poznavanje čovjekova središta kako bismo mogli do kraja razviti središte medicine – hagioterapiju, ali i antropološku medicinu kao treću granu medicine. 

Čovjekovo središte

Obično govorimo da se čovjek sastoji od duše i tijela. Sveti Pavao u svojim poslanicama govori da između duha i tijela u čovjeku postoji borba; tijelo se bori protiv duha, a duh protiv tijela. On kaže da se jedno drugome protivi i da zbog toga čovjek ne može činiti što hoće. Jer ako ja u svojoj slobodnoj odluci hoću da moje tijelo sluša ono što treba činiti, a tijelo se opire mojim odlukama, tada nastaje sukob, tada ne mogu činiti što hoću. Hoću zakoračiti na novi put kreposti i dobrote, a moje tijelo se ne da, nego se veže uz neki užitak ili pak uz neku bolest ili bol. 

Drugim riječima, čovjek je iznimno kompleksno biće. On ima svoje središte i svoje, možemo reći, periferne dijelove. No, on je uvijek isti čovjek. Bez tijela čovjek nije čovjek, kao što nije čovjek ni bez duhovne duše. Ipak, različite su uloge i različite službe i funkcionalnosti čovjekovih kompleksnih sposobnosti. 

Pojam srca u Svetom pismu pojam je središta u koje čovjek pohranjuje sve što doživljava, sva iskustva i spoznaje. Istovremeno, čovjek iz srca reagira, govori, izlazi pred druge ljude i onakav je kakvo je njegovo srce. Možemo reći da je pojam srca kako ga opisuje Biblija zapravo pojam duhovne duše jer duhovna duša je čovjek sa svim svojim strukturama. Središte te duhovne duše je osoba. Tu su čovjekova sloboda te razmišljanje i spoznaja, ali i čovjekova svijest i kreativnost, savjest i sve što on želi činiti i biti; sve ono što ga muči. Sve je zapravo u osobi. Osoba sve posjeduje, ali osobu čovjek ne posjeduje, nego osoba jest. Ako to shvatimo, onda će nam biti lakše shvatiti i odnos između somatske, psihijatrijske i antropološke medicine.

Somatska medicina ne bavi se duhom i duhovnom dušom, nego se bavi tijelom. Ona ne zna što je život koji upravo spašava, ali spašava na materijalan, tjelesni, opipljiv način, bilo lijekovima, bilo kirurškim zahvatima. Psihijatrija jednako tako medikamentno liječi, a psihoterapija pokušava psihički i donekle duhovnim mehanizmima pomoći bolesniku. Međutim, ta duhovna pomoć koju psihijatrija daje jest razina čovjekove psihe, a ne duhovne duše. Naime, čitava čovjeka, svaku stanicu čovjekova tijela i svaku sposobnost i funkciju čovjekove psihe oživljava čovjekova duhovna duša te čini tijelo ljudskim tijelom i psihu ljudskom psihom. Tako zapravo čitava čovjeka prikazuje kao cjelinu, kao biće slobodno, svjesno, koje odlučuje i koje odgovara za svoje odluke. Raditi na antropološkoj medicini i hagioterapiji znači nalaziti se u središtu čovjeka, a raditi na liječenju tog središta čovjeka zapravo znači pomoći kako bi i somatska i psihijatrijska medicina mogle imati slobodne ruke da na svojoj razini liječe čovjeka. Zašto? Zato što je čovjek čovjek samo po duhovnoj duši i ta duhovna duša čini tijelo i psihu ljudskom; čovjekova duhovna duša oživljava jedno i drugo, a to onda znači da i tijelo i psiha ovise o duhovnoj duši. Čovjek može biti psihički bolestan, imati depresiju, shizofreniju ili bilo što drugo, ali on je potpun čovjek, njegova osoba uvijek je ljudska.

Čovjek može biti bez nekog fizičkog organa, može biti teški fizički bolesnik i na samrti, a da bude potpun čovjek. Čovjek dakle nije čovjek po svojoj fizičkoj i psihičkoj strukturi, nego po svojoj duhovnoj duši, po svojoj antropološkoj strukturi. No, bilo bi naravno pogrešno smatrati da su da su čovjekovo tijelo i psiha nevažni. Moramo znati da je u čovjekovu tijelu, kao i u njegovoj psihi, duhovna duša, koja ih oživljava i čini ljudskima. Ako to razumijemo, bit će nam puno lakše shvatiti kako je potrebno neizrecivo puno raditi na istraživanju antropološke dimenzije i antropološke patologije, dijagnoze i terapije jer time puno pomažemo i filozofskom shvaćanju čovjeka, ali i psihijatriji i somatskoj medicini. Istovremeno moramo reći da somatska medicina sa svojim genijalnim otkrićima, kao i psihijatrijska i psihoterapijska medicina, neprocjenjiva pomoć antropološkoj medicini i hagioterapiji da shvate mnoštvo stvari. One naime vide djelovanje čovjekove duhovne duše na somatskoj i psihičkoj razini. Kada proučavamo neuroznanosti i kada proučavamo biologiju, tada možemo vidjeti kako duhovna duša djeluje u tim fizičkim i psihičkim sposobnostima čovjeka i otuda onda možemo bolje shvatiti i razumjeti duhovnu dimenziju duhovne duše. 

Dva svijeta

Možda nismo nikada bili svjesni da postoje dva svijeta. No, oni doista postoje, tu su gotovo opipljivo i razlikuju se. Jedan svijet je onaj apsolutni, koji zovemo bitak, koji je oduvijek, koji nikad nije nastao, a iz kojega je sve drugo nastalo. To je svijet dobrote, ljubavi, istine i ljepote; jedan je svijet, u teologiji bismo rekli, apsolutnog Stvoritelja i Boga, koji je oduvijek i zauvijek. Drugi je svijet stvoreni svijet. To je naša Zemlja sa svemirom, sve što je stvoreno – anđeli, ljudi, životinje, biljke, materijalni svijet, sve energije, sve tajne prirode i sve ono što čovjek otkriva znanostima.

Ta dva svijeta nekako su jedan pokraj drugoga, iako zapravo onaj prvi, nestvoreni, vječni svijet  zahvaća i drži stvoreni svijet, ali opet se od njega dijeli. Mogli bismo reći da je taj stvoreni svijet poput neke rječice, ili nekog malog jezera u kojem se nalazi riba, a ovaj vječni svijet je kao more iz kojeg se diže para iz koje dolazi kiša od koje živi jezero i riba u jezeru. More nikad ne može ishlapjeti, a jezero može. Da bismo spasili ribu, treba ju izvući iz jezera, koje će možda uskoro ishlapjeti. Da riba ne bi uginula, treba ju izbaviti iz jezera i prenijeti u more. U toj usporedbi možemo opet razumjeti čovjekovu duhovnu i tjelesnu dimenziju. Čovjekova duhovna duša, i duhovna dimenzija, nema granica. Ona je poput bitka, ima zapravo kvalitete bitka – istinu, dobrotu, ljepotu; ona je duhovna, a duh nema granica. Dok je naša tjelesna dimenzija ograničena i naše tijelo smrtno, dok naša tjelesna dimenzija umire kao riba u malom jezeru ili mlaki vode, naša duhovna duša nikad ne umire, ona je more koje ne nestaje. Zato, ako shvaćamo hagioterapiju i antropološku medicinu, onda možemo shvatiti kako liječiti čovjeka i ozdraviti ga znači izdignuti ga iz jezerca, izdignuti njegovu duhovnu dušu i cijelo biće na razinu duhovne dimenzije, prenijeti ga u more pa da tamo i tijelo na neki način postane besmrtno. U toj kvaliteti besmrtnosti, gdje bismo čak mogli reći da čovjek ne može nikad izgubiti život, tijelo nalazi svoju snagu i svoju hranu, odnosno svoju dimenziju zdravlja. I tu zapravo čitav čovjek može postati zdrav. Ako se pitamo kako je Isus tako lako mogao liječiti baš sve bolesti, onda možemo razumjeti, jer je sav svemogući, besmrtni, apsolutni bitak, Bog i Stvoritelj, jer je sav duh i snaga duha, i onaj koji ne može ni trpjeti (trpjelo je njegovo ljudsko tijelo, a ne njegova božanska narav), tom snagom duha zahvaćao ljude i oni su poput ribe – koja bi, da je On nije izvukao u ocean Ljubavi, uskoro uginula u mlaki vode – bili preneseni u more i oživjeli.

Tako je dakle bolesnik u antropološkoj medicini, hagiopacijent, čovjek koji se nalazi u maloj mlaki vode, u jezercu i potrebno ga je dići na razinu mora. Kad on osjeti to more, u njemu raste snaga i tijela i psihe te on postaje zdrav. Tu ćemo razumjeti zašto je u hagioterapiji temeljna terapija upravo dobrota kao transcendental, kao bitna kvaliteta, bitni sastojak bitka, postojanja, apsolutne egzistencije, i da u antropološkoj medicini ozdravljenje čovjeka najjače djeluje ondje gdje ga dignemo iz njegova malog, uskog života u onaj veliki, slobodni neizmjerni život gdje se čovjek osjeća kao riba u moru – slobodan, kao da je cijeli svijet njegov; ne može više umrijeti i ne mora se više bojati nikakvih ograničenja. 

Čovjek i njegova bolest

Puno je, i sve više, ljudi koji boluju od raznih depresivnih stanja. Znamo da je depresija prvenstveno psihička bolest, koja može imati uzroke u mozgu, ali također i u čisto psihičkoj konstituciji čovjeka. Depresija međutim može imati, i najčešće ima, svoj uzrok na antropološkoj razini, u nekoj nutarnjoj čovjekovoj stisci. Jedan od ključnih razloga nastanka depresije jest krivnja i zapravo strah od krivnje. Naime, čovjek ne može ne griješiti i često osjeća da je ograničen te da ne može ispuniti svoju životnu zadaću. U toj muci on osjeća kao da je izdao sebe i druge i čitavo društvo, kao da nije dao ono što je trebao; htio je biti dobar, a bio je zao, htio je nekoga pomilovati, a zapravo ga je osudio, htio je obrisati suze, ali je potaknuo još više suza. To ga boli i osjeća se krivim. S jedne strane, ako je vjernik, boji se Boga i suda. S druge ga strane savjest, kao duhovni organ koji je bolestan, osuđuje. S treće strane, on ne može vjerovati u oproštenje. Hvata ga muka jer ranjena savjest stalno producira krivnju – čovjek se pokaje, ali stalno osjeća da je krivnja tu kao i ono nedjelo koje je učinio. Zato je potrebno pronaći načine da se pomogne čovjeku. Do sada smo u hagioterapiji imali dva načina. Jedan je da ga naučimo opraštati drugome. Tada on sam sebe oslobađa od one muke. Drugi je način da se pokaje, da on druge moli za oproštenje i tada osjeća da su mu drugi oprostili. I kada je oprostio i kada su mu drugi oprostili, ostaje rana na duhovnoj duši, rana na savjesti koja producira osjećaj krivnje i da će čovjek prije ili poslije biti osuđen zbog te krivnje. To zna ljude tjerati u teške psihičke traume, te ne mogu ni spavati, ni raditi, ni misliti, ni govoriti, i ne mogu iz toga izići. Medikamentno se može pomoći da se savjest, kao organ u našem mozgu, malo popravi, ali time se ne može do kraja ispraviti duhovni dio savjesti, a to muči, ta rana boli. 

Kako pomoći takvu čovjeku? Prvo i najvažnije: takvu je čovjeku nužno u raznim slikama dati da razumije svoje stanje i da ga se riješi. Može mu se npr. reći da je njegova krivnja mrak, a da je njegova dobrota svjetlo i kad god čini neko dobro djelo, taj mrak nestaje. Naime, krivnja, zlo, koje čovjek napravi, to je nešto čega nema, to je neko dobro koje je trebalo biti, a koje čovjek nije napravio, ili je oduzeo dobro; umjesto da razveseli nekoga, on ga je rasplakao. Prema tome, ako ponovo razveseli nekoga, ono dobro koje prije nije postojalo sada postoji i onda tu više nema krivnje, jer je na njezino mjesto došla dobrota. To je dakle prva slika kojom možemo pomoći takvu pacijentu.    

Druga slika kojom mu možemo pomoći jest da mu kažemo kako je njegova bolest -krivnja – poput prljave haljine. Kao što prljavu haljinu skida sa sebe, neka gleda kako svoje grijehe, svoje krivnje, ono što ga stalno muči i čini depresivnim, skida sa sebe i baca u perilicu rublja ili u rijeku da se opere, a kako s druge strane oblači čistu košulju, koju mu Isus daruje. Važno je da sada sebe gleda u toj čistoj košulji, da gleda kako na njemu više nema krivnje. 

Ako je pacijent vjernik, kršćanin, tada je dobro reći mu kako Sveto pismo kaže da Bog uživa u praštanju. Kao što majka i otac oproste svom sinu, tako i Bog čini. Kao što je otac izgubljenog sina bio sretan što je mogao oprostiti svom djetetu, tako upravo čini i Bog nama. Sin se vratio i uživao najveću radost oca i slavlje u kući. Takav je Bog. Gledanje u tu sliku pacijentu će pomoći da  se polako oslobodi onoga negativnog i onih grubih slika. Također je dobro pacijentu reći neka jednostavno gleda kako ga Isusova krv pere, kao da je pod tušem; sve ono prljavo, grešno i nevaljalo na njemu čisti i on je slobodan. Ili pak da pogleda u svoje grijehe i krivnje i kaže Isusu: „Evo, Isuse, psovao sam, povrijedio sam druge, ukrao sam, lagao sam, činio sam ovo i ono, a nisam učinio ono što sam trebao.“. I neka gleda kako Isus uzima grijeh po grijeh u ruke tako da ih na pacijentu više nema, nego su u Isusovim rukama, a Isus spaljuje te grijehe kao papir. Neka pacijent gleda kako grijeha i krivnje jednostavno više nema, a Isus i on se zagrle. 

Niz takvih slika može neizmjerno pomoći u našem radu s pacijentima kako bi se depresija, koja dolazi zbog krivnje, mogla izliječiti, i kako bi čovjek postao slobodan. Jer, obično sve te muke u depresiji ostaju na emotivnoj, još više na afektivnoj razni, kao da su se onamo uvukle i to čovjek ne može samo razumski riješiti, nego mora doći do nekih afektivnih i emocionalnih doživljaja kako bi se nadvladale one emocije, navike i afekti u koje se urezala krivnja koja čovjeka muči.

Pokušajmo tako i vidjet ćete kako se uvijek može bolje i svestranije pomoći suvremenom patniku.