Piše: prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

Više nego išta potrebno je donijeti ljudima Radosnu vijest da Bog postoji. Neizmjerno je važno objaviti Boga, donijeti ljudima Njegovu prisutnost, govoriti im o Bogu i vlastitim životom i ponašanjem pokazati: Evo Boga!Drugim riječima, ako želimo pomoći društvu danas, neizmjerno nam je potrebna evangelizacija.

Evangelizirati znači drugima donijeti prvu vijest o Bogu: „Bog postoji!“.

Međutim, da bismo to mogli, potrebna nam je najprije Nova evangelizacija, a to znači da mi kao kršćani moramo najprije postati sposobni svjedočiti o Bogu, odnosno biti toliko ispunjeni Duhom Svetim da to iz nas zrači ili „miriše“ oko nas, tako da drugi osjete kako je lijepo biti uz nas. Sveti Pavao kaže da je potrebno širiti ugodan miris Krista oko sebe.

To ne znači da treba držati vjeronauk, jer vjeronauk ljude uči ono što je Bog objavio, to čovjeka ne mijenja. Govoriti o Bogu ne znači ni teologizirati, ili poučavati teologiju. Teologija je znanost koja proučava Sveto pismo, našu religioznost i odnos prema Bogu, ali ne ostvaruje taj odnos prema Stvoritelju i ne čini nas boljima. Samo vjerai molitva nas mijenjaju. Mijenja nas ono kad počnemo razmišljati tko je Bog za nas, kad smo svjesni njegove blizine, kad šutimo pred njim i samo ga upijamo i osluškujemo; tad postajemo novi ljudi.

Što znači evangelizirati?

Nova evangelizacija dakle znači evangelizirati Crkvu, osposobiti ju da može drugima naviještati Radosnu vijest.

U zajednici Molitva i Riječ smo na tom području krenuli najprije sa seminarima za evangelizaciju Crkve, koji trebaju osposobiti evangelizatore, koji će onda druge osposobiti da svjedoče i naviještaju ljudima. Držati seminar znači osposobiti se da možemo evangelizirati Crkvu i svijet. Evangelizirati znači neposredno, jednostavno biti uz nekoga, da taj osjeti miris dobrote i Boga iz tebe; znači doći na radno mjesto i tako raditi, govoriti, pozdravljati ljude i ponašati se da ljudi osjete da si ti drugačiji pa da te pitaju: „A što je to u tebi?“.

Zato evangelizirati znači prvo sebe osposobiti, osloboditiod grijeha, a za Duha Svetoga tako da te Duh Sveti prožme, da njegova inteligencija i snaga budu u tebi pa da jednostavno radiš drugačije nego svi drugi, da ne možeš nego biti pošten, pravedan i dobar.

Ako si evangeliziran, kamo god dođeš, ako i ništa ne kažeš, ili čim kažeš koju riječ, ljudi osjećaju da iz tebe govori Netko drugi; ti nisi sam, u tebi je Svemogući Stvoritelj. Ako ljudi pored tebe to ne osjećaju, onda još nisi evangeliziran, još nisi Isusov svjedok, nego su ti potrebni seminari i molitva da se ispuniš Duhom Svetim.

Na seminar se ide, dakle, da se drugima pomogne, da se postane sposoban druge mijenjati i za druge živjeti. Kao što se medicina studira da druge liječiš, a ne sebe, tako se i na seminar ide da druge dovedeš Bogu. A mi redovito upadamo u zamku i mislimo da smo, time što smo bili na nekom seminaru, drugačiji i da je dovoljno da se nakon toga bolje osjećamo. Ne, to nije to.

Nakon seminara se možemo osjećati i prazno i jadno, ali da iz nas svejedno zrači Duh. Naše tijelo i psiha mogu biti umorni, ali Duh Božji djeluje i zrači na ljude oko nas.

Drugim riječima, sve međuljudske prostore je potrebno ispuniti vijestima što smo doživjeli na seminarima, odnosno tako govoriti o svijetu i smislu života da uopće ne spomenemo ni Boga, ni Isusa Krista, ni molitvu, ni milost, ali da Duh Sveti iz nas govori. On govori iznutra ljudima koji slušaju, dok mi govorimo svjetovno, normalno, kao što bi svaki drugi čovjek govorio. To je ono što treba naučiti. I to ne samo govoriti, nego i pisati. Dokle pišemo samo lijepe, pobožne misli, to su uglavnom emocije koje su proradile u nama, ali to još nije Duh Božji.

Mi moramo tražiti Božjega Duha,da On iz nas djeluje. To od nas zahtijeva suvremeno društvo. Odlučimo se zato svaki dan moliti deset ili petnaest minuta, uporno, dok ne osjetimo da iz nas zrači Duh, dok drugi ne osjete i kažu nam da iz nas izlazi jedna snaga, koja nije od nas. Potrebno je govoriti o smislu života, o Bogu koji dolazi, o Isusu Kristu koji je povijesna istina.

Papa Franjo kaže da treba poći onima na rubu Crkve, na rubu društva, onima koji neznaju za Boga, a oni vape za Njim. Nema čovjeka koji ne vapi za Bogom. Svatko u dubini sebe čezne da mu nešto kažeš dobro, poput:„Bog je tu i ljubi te!“ Ali, to ne smijemo govoriti pobožnim riječima, jer ćemo time samo povrijediti čovjeka. Pobožne riječi su toliko intimne da moraju biti diskretne, njih se ne smije u javnosti samo tako lako izgovarati. Zato je dobro čitati Evanđelje i vidjeti kako to Isus govori.

Molitva se događa u tišini i diskreciji između mene i Boga, to je susret između Njega i mene. A ona riječ koju čujem u molitvi je ono što ću govoriti drugima.

Otac nebeski je intima Boga, Isus je onaj koji govori ono što Otac misli i planira. Isus je riječ, On je evangelizator i od Njega treba učiti. A Duh Sveti ostvaruje što Isus u nama govori.

Tko je doživio obraćenje, a nije išao druge obratiti, teško griješi. Tko god je bio na seminaru, a nakon toga nije išao drugima pomoći da dođu do istog iskustva Boga, teško griješi. Egoizam je velika zapreka evangelizaciji, sreći čovjeka i budućnosti svijeta. Treba početi ispočetka.

Kako postati evangelizator?

Kako postati ispunjen Božjim Duhom? Kako postići da sjedneš za stol i napišeš svoje iskustvo i da to objaviš ili izgovoriš negdje na radiju, ili televiziji, a da se ne bojiš? Kako na radnom mjestu tako živjeti da drugi vide da je u tebi Bog i da uživaju da s njima o tome razgovaraš? To će se dogoditi tako da doživiš svoje obraćenje, obrat od dosadašnjeg načina života bez Boga do toga da budeš s Bogom trajno i stalno.

Problem može biti i u tome što mi mislimo, govorimo i činimo. Najprije mislimo da bismo trebali moliti. Zatim krenemo govoriti molitvu i potom od toga pravimo molitvenu praksu. Naučili smoOčenaš, Zdravo Marijo, Anđeo Gospodnji i krunicu. Pričamo, ali nas nema u tome; jezik govori, ali mi ne; izgovaramo molitve, ali nismo s Bogom, nego mislimo na druge stvari i rastreseni smo. I tu je cijeli problem. Nedostaje nam djelovanje.

Za svakim svecem idu ljudi. Zašto? Jer sveci nisu bili samo mislioci, nego su činili i živjeli ono što su mislili. Sokrat, Platon i Aristotel isto tako.

Danas imamo toliko knjiga, ali nitko se po njima ne mijenja. Ljudi ih čitaju, dive se i citiraju. Sve je to zanimljivo, ali praktično ne mijenja ljude. Nešto drugo nam je potrebno da bismo se obratili i onda mijenjali svijet. Naše riječi trebaju prijeći u praksu. Ono što mislimo i govorimo treba dolaziti iz našeg iskustva. Tek ako govorimo ono što smo iskusili, svatko će nam vjerovati i mijenjati se. Ali, ako govorimo samo ono što smo pročitali i naučili, to neće nikoga dirnuti.

Odnosno, samo onaj tko je promijenio sebe, utro je put za druge koji će ga slijediti. Nema drugog puta.

Molitva je sjedinjenje s Bogom. U molitvi se susrećemo s Isusom, s Bogom. Ali, da bismo se susreli s Bogom, moramo ga najprije čuti. Ako je naša molitva samo pričanje naučenih molitvi, onda je to što izgovaramo samo navika, a da mi uopće nismo prisutni u tome. A ako nismo prisutniu molitvi, ne možemo se sjediniti s Bogom. Zatim, ako ne čujemo što nam Bog kaže, ako ne vidimo kako Bog izgleda, kako nas gleda i zove po imenu, onda to nije molitva. Molitva nije jednosmjerna. Ona ne ide samo od tebe Bogu. Molitva nije ni izgovaranje molitvenih formula. „Nećete zbog mnoštva riječi biti uslišani“, kaže Isus.

Molitva je uvijek dvosmjerna. Ti kažeš jednu riječ, a Bog deset drugih. I mijenja te ono što ti Bog kaže, a ne ono što ti kažeš. Da i stoputa kažeš: „Bože, ozdravi me“, nećeš ozdraviti. Ali ako Isus jednom kaže,i ti čuješ: „Budi zdrav“, ozdravit ćeš.Isto tako slušaj što On tebi kaže, kako trebaš govoriti, svjedočiti, pisatii vidjet ćeš. Svijet je stvorila Božja riječ, a ne naša. Ljude mijenja Božja riječ, a ne naša. Molitva je zazivanje Boga, a onda slušanje Njegova glasa. Kad čitaš Evanđelje,trebaš ga slušati,čutii početi razmišljati o tome. Tada postaješ svjestan onoga što čitaš, otvaraš se tome i u tebe ulazi Duh. Tad se događa susret. Mi zapravo previše govorimo Bogu i ne damo Njemu da dođe do riječi. Tako ga često našim molitvama vrijeđamo, a mislimo da molimo.

Isus kaže: „Kad molite, vjerujte da ste već primili i bit će vam.“. Kad si to vjerovao? Pokušaj danas. Doživi to obraćenje. Nemoj više moliti i živjeti bez Boga. Jer, Bog je najveća potreba. Ljudi ne trebaju tebe, ni tvog kruha, ni tvog ruha, ni tvojih novaca. Ljudi trebaju Boga kroz tebe. Bez tebe ne mogu doći do Boga. Ali da bi ti njima Boga dao, moraš ga imati u sebi. Zato ti je potrebnoobraćenje. Obraćenje je odluka: „Početi ću s Bogom komunicirati“. Kad to odlučiš, tad počni moliti. Ali istovremeno načini još jedno obraćenje: odluči da više nećeš brbljati molitvu, nego samo kratko izreći, ali iznutra slušati kako ti Bog govori. Kako je dobro bar jednom odslušati Očenaš. Vidjet ćeš kako će te to promijeniti. A izbrbljaš li i sto puta, ništa se ne mijenja.

Zaključak

Postanimo svjesni da je Bog prva i najveća potreba čovjeka. To nije neka pobožna rečenica, nego egzistencijalna stvarnost. DovediBoga u Hrvatsko društvo, u svoju obitelj, susjedstvo, na radno mjesto i vidjet ćeš. Ali ne govori o Bogu, ne izgovaraj njegovo ime bilo gdje, „ne bacaj bisere pred svinje“, ne govori pobožne riječi, nego ti budi pobožan, ti budi s Bogom, a onda će On iz tebe govoriti. Ljudi će tada osjetiti tvoju dobrotu i ljubav i time će osjetiti Bogajer Bog je ljubav i dobrota.

Evangelizirati znači da ti postaneš pun Duha, a onda On iz tebe izlazi. Ti pišeš, govoriš i činiš, a sve postaje ispunjeno Bogom.