Na putu s Tomislavom Ivančićem
PETAK, 13.12.2024. – Ne slušaju ni Ivana ni Sina Čovječjega.
(Sv. Lucija, djevica i mučenica)
Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.
U opraštanju treba razlikovati uvredu od rane koju ona nanosi. Nepravda može boljeti više nego tjelesna rana koju ona nanosi. Ona može satirati do smrti. Prezir i izrugivanje koje ti je netko učinio može boljeti tako duboko da netko cijelog života nosi ranu, iako želi oprostiti. Stoga u opraštanju treba razlikovati volju za opraštanjem i nemoć da se zaboravi. Duboko u nekome može biti volja da oprosti, a istovremeno od rane dolazi nemoć da pruži ruku, da vidi neprijatelja, da može s njime razgovarati kao da ništa nije bilo, Zato tu ranu treba liječiti. Budući da je ona duhovna, može se liječiti duhovnim putem. Ponajprije tako da se neprijatelj obrati, moli za oproštenje, nadoknadi zlo koje je načinio, da isplače svoj zločin, i tako nastoji pomoći čovjeku da mu zacijeli rana. Tu mogu pomoći i ljudi oko nas ako nas tješe, hrabre, ljube, stoje uz nas i pomažu da nam rana zacijeli. No, najbrže će zacijeliti ako se čovjek okrene k Bogu, zamoli Isusa da stavi ruku na njegovu ranu, kako bi osjetio Božju naklonost prema sebi, Božji dah nad svojim licem, Božje srce.
Tomislav Ivančić: “Ako oprostiš”
Isuse, lako mi se zvati Tvojim dok me nitko ne vrijeđa, nitko ne ranjava, nitko ne proziva, nitko ne osuđuje zbog toga.
Lako mi se uljuljati u lakomislenu sigurnost da će me uvijek svatko lijepo gledati, lijepo misliti o meni, lijepo govoriti. I sada govorim: “Odlučujem se za Tebe…”. Ali hoću li biti Tvoj i ako me stave pred zaista teške odluke: odreći se tebe da bih živio ostatak ovog bijednog života? Smiluj mi se i daj mi snage da ustrajem i gorim Tvojom ljubavlju.
Zato opraštam
stvorenje slično sam Stvoritelju
čovjek i njegov Bog
simbioza otvorenih dimenzija u ovom
napuštenom vremenu
čudna samoća cijelog pokoljenja
nepoznata privlačnost
predanje kada ne znam što će biti.
Ali svejedno s povjerenjem slijedim svjetlucave tragove nad površinom mora.
Pripremio: Krešimir Stjepan Pećar
