Piše: Marina Ćavar
Nedavno mi je mobilni uređaj pao u vodu. U prvom trenutku me to šokiralo. Što ću sad? Svi podaci, dokumenti, sve aplikacije, baš sve se nalazi u tom malom aparatu. Hodala sam izgubljeno po kući.
Uređaj nije davao znakove života. Ništa! Iako je je bio prilično nov i napredan, sad je izgledao tako beskorisno…
Cijeli jedan dan mi je trebalo da shvatim kako je ta mala napravica postala moj idol i moja „droga“. Zašto? Uočila sam da sam nervozna, da se osjećam kao da nisam „sva svoja“, da o njemu neprestano razmišljam, umjesto o svom Stvoritelju, da me to sve rastresa, baca u tugu, kako imam potrebu bar jednu, jedinu poruku pročitati, a nema mogućnosti.
Vidjela sam kako je sve ono moje korizmeno odricanje slabašno. Sad je pred mene stavljen izbor: život ili smrt. I ja biram smrt, ovisnost, strah – što će biti sa mnom ako ne koristim mobitel tjedan dana? Propast?
Odlučila sam dobiti ovu bitku. Počela sam razmišljati: „Pa, što onda ako sve propadne? Pa, što onda ako ne čujem svoju obitelj par dana? Pa što onda ako ne mogu vidjeti najnovije podatke s posla? Isuse, ja se danas odričem svega! Pa, neka sve propadne. Ja idem za tobom.“
Umri, prije nego umreš. To je ta druga korizma o kojoj je profesor Ivančić govorio. Prva je ona gdje doživljavamo kako nas Stvoritelj čuje i uslišava, a druga je gdje umirem sebi, svijetu i tijelu. Od mene se traži praksa. Cijelo Nebo osluškuje: Čovječe, što ćeš učiniti?
To me oslobodilo. Kao da su moje moždane sinapse počele opet opušteno pronalaziti rješenja: pa takve stvari se i drugima događaju, pa kupit ćeš drugi mobitel, možda još i bolji, pa moći ćeš sada sve novo učiniti na njemu.
