Piše: Anka Severin, hagioasistentica, Zagreb
Riječ „odvažnost” tako lijepo zvuči. Tko ne bi htio biti odvažan?! No odvažnost nije lako razumjeti, a ni ostvarivati. Zadivila me odvažnost jedne djevojčice u prvom razredu osnovne škole. Ona je pisala lijevom rukom. Učiteljica ju je upozorila da cijeli razred piše desnom rukom, i da je to normalno. Djevojčica je mirno ustala i polagano izgovarala: „Učiteljice, ja sam vam tako stvorena da pišem lijevom rukom”. Učiteljica se iznenadila reakcijom djevojčice, no ništa nije rekla. Ušutjela je. Sljedeći dan učiteljica je pred svim učenicima kazala kako se može pisati i lijevom rukom. Da djevojčica nije pokazala svoju odvažnost, ali i hrabrost, vjerojatno bi je učiteljica i dalje upozoravala pred cijelim razredom.
U djetinjstvu smo očekivali od roditelja da će uvijek biti uz nas, razumjeti nas, štititi i činiti sve ono što mi želimo, no to se nije moglo ostvariti jer su roditelji bili zaposleni i mnoge druge poslove su trebali obaviti. Ulaskom u brak prebacili smo se na supružnika, očekujući da će nam on ili ona ispuniti praznine i čežnje. No i tu smo se našli u promišljanju: „Naši karakteri se ne slažu, razočarao si me, ja to nisam očekivala od tebe, nisi ono što si bio na početku”. Dođe starost, a mi još uvijek očekujemo od drugih posebnu brižnost, rado bismo da su nam djeca na usluzi, da nas pitaju, da nam pomažu, onako kako to nama treba. Nadalje, ako smo vjernici, onda očekujemo da će Bog sve za nas učiniti te se bunimo kako nije pravedan i nije dobar prema nama, a za druge je savršen i moćan.
Zašto je to tako? „Nismo počeli živjeti sebe, već živimo od drugih. Točno znamo što bi drugi trebali činiti, a ne znamo što biSMO mi osobno trebali činiti i kako djelovati?”
Profesor Ivančić govori: „Odvažnost je sposobnost odmah činiti ono što nam je dužnost i što smo čuli da nam je naređeno. Odvažni ljudi su zapravo veliki i uspješni.”
(Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija. 53. str.)
Odvažan čovjek odmah čini ono što mu je dužnost i što mu je naređeno! A mi? Odgađamo za sutra ili za malo kasnije. Ili „Joj, ne da mi se sada, idem vidjeti još nešto… na mobitelu”. I ostanemo tako sat-dva u izgubljenom vremenu.
Dobro bi bilo za nas odmah se odmaknuti od starog načina života, odvažiti se i krenuti otkrivati smisao svojega života i djelovati u okolini i svijetu. Izaći iz zakočenosti, mlitavosti, močvare, založiti se za sebe, ući u brzu rijeku koja protječe i uvire u vječno postojanje.
Odvažnost se događa u meni, u mojim dubinama. To je posebna snaga koja pokreće, a događa se u spoznaji i slobodnoj volji. Ja se trebam odvažiti, a ne netko drugi. Prvo ću spoznati zašto se trebam odvažiti, a onda se slobodno odvažiti. Kako?
Spoznajem kako mi dani uludo prolaze.
- Želim za dobro iskoristiti vrijeme koje mi je darovano.
- I odlučujem se: dosta je toga, idem otkrivati, pitati, čitati, razvijati se, idem od sebe prema Osobi koja je oduvijek odvažna, vječna, savršena.
- Idem k tebi, Stvoritelju, dopuštam ti da me učiniš odvažnom i hrabrom.
„Hrabrost bez odvažnosti je uzaludna i bolesna, dok s druge strane odvažnost bez hrabrosti nema snage izvršiti ono što je postavljeno kao zadaća”. (Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija. 53. str.)
Odvažnost i hrabrost su jedno uz drugoga kao dva dobra brata, i uzajamno se pomažu. Hrabrost pobjeđuje prepreke, a odvažnost odmah čini.
Čovjek koji je odvažan i hrabar ulazi u javnost sa stavom, sigurnošću i istinom te se suprotstavlja zamračenim idejama i silinom nad većinom; raznim prijevarama, podmetanjima, manipulacijama i lažnim obećanjima. Odvažnoj i hrabroj osobi je važno zaštiti ugroženu osobu jer mu je prvotna misao dostojanstvo čovjeka. Ne oslanja se na uspjeh i slavu, već na davanje sebe i pomaganje drugima, čak i onda kad ga se omalovaži i ismijava. Hrabru i odvažnu osobu ništa ne može zaustaviti u djelovanju i služenju istinskim vrednotama koje su upisane u srž čovjeka.
Potrebno je odvažno i hrabro izgrađivati svoju osobnost i darovanost života, ali obavezno u povezanosti i povjerenju u Vječnu osobu. Tek tada smo sposobni unositi vrednote duha u svijet. Tamo gdje jesmo, gdje radimo, gdje živimo, tu je mjesto gdje ćemo biti odvažni i hrabri.
