Piše: Kristina Jurković
Prolazi vrijeme odmora, onog u godišnjem ritmu. Premda, već tijekom godine, svi imamo priliku i istraživati i pronalaziti najbolje puteve naših odmora i tjedno i dnevno i noću. No, ako ćemo biti potpuno iskreni prema sebi, lako možemo uvidjeti kako za odmor tije, pa i psihe, vremena se uvijek nađe. Brzo se pobrinemo za dovoljno sna, hrane, šetnje, glazbe, razgovora s ljudima, hladovine, osvježenja… No, odmor za duhovnu dušu rijetko pronađe svoje mjesto u našem svakodnevnom rasporedu. I onda se začudimo kako je moguće da se i sa godišnjeg odmora čovjek vrati umoran. Jeste li ikada razmišljali; zašto je to tako? Ili, kad kažemo duhovna duša – kada ste zadnji put promišljali; što je to ili bolje rečeno tko je to?
Zašto je tijelo tako glasno kad mu nešto treba, pa i odmor? Zašto tijelo ne zna čekati, strpiti se, podnijeti napor radi nekog većeg dobra, kojeg mu duh želi pokazati i darovati? Poznajemo li mi danas istinu o sebi i pitam li se dovoljno često: Tko sam to ja? Jesam li ja samo prokrvljeno tkivo na kostima koje savršeno funkcionira sa svim svojim organima ili je istina i to da svaku moju biološku stanicu prožima stvarnost duha, da svaka moja stanica misli, spoznaje, odlučuje…? Tko pokreće moju misao, moju odluku, moje djelo? Poznajem li uopće sebe? Imam li dovoljno vremena u danu za susret sa vlastitom duhovnom dušom? Ili možda očekujem od ljudi da mi kažu tko sam?
Svi smo mi u istim egzistencijalnim propitivanjima, nepoznanicama i traganjima i to nas može uplašiti, zabrinuti, stisnuti nam krv u žilama i zrak u plućima, opteretiti nas negativnim mislima i osjećajima. Čovjeka najviše može umoriti ako ne pronađe odgovore na temeljna pitanja života: Tko sam, odakle sam, čiji sam, kuda idem i što mi je najvažnije činiti dok prolazim ovu kratku dionicu života na zemlji. Gdje je čvrst, nerazoriv i vječan oslonac na koji mogu osloniti svoje postojanje, sačuvati svoj život od lutanja i od nestajanja? Ima li neko sigurno naručje u kojem mogu naći istinski odmor?
A odgovor je tako blizu, gotovo nadohvat ruke, duboko utisnut u samu srž čovjekovog bića. Dovoljno je samo malo zastati u danu, upoznati „prijateljicu“ tišinu i u njenoj prisutnosti dočekati susret sa Tvorcem svoga i tijele i psihe i duhovne duše i ambijenta u kome živim, sa Tvorcem zakonitosti duha po kojoj se život jedino može sačuvati, sa Tvorcem svakog stvora i svakog čovjeka kojeg susrećem, sa Tvorcem svega dobra i lijepoga što vidim, što čujem, što dišem, što dodirujem, što osjećam, za čim čeznem… sa Tvorcem koji je sama dobrota, istina, ljepota i ljubav.
Otkriti da u svojoj duhovnoj duši nisi sam(a) – to najdublje odmara!
Isplati se zato u danu svjesno i u slobodnoj odluci „zatvoriti vrata“ svim izvorima buke, kako one izvana a još više one iznutra, zatim dovoljno dugo čekati u tišini i očekivati taj susret sa Onim koji hoće da ti živiš, koji hoće da od svih svojih umora budeš odmoren(a) i od svih svojih tereta rasterećen(a).
Mi obično tražimo od ljudi da nas razumiju, prihvaćaju, ljube, poštuju, opraštaju nam, pomažu nam, da nas svojim govorom ili djelom ne umaraju, ne vrijeđaju, ne varaju… i kad to izostane, doživljavamo kao da nas je „vlak pregazio“ i to nas ne samo umori, nego i zaboli. A zaboravljamo da samo Ljubav liječi svaku bol, samo Ljubav odmara cjelovito, samo govor Ljubavi oslobađa od umora. Samo Ljubav ispunja sve naše čežnje jer Ljubav je punina, Ljubav je izvor iz kojega je potekao naš život, naša originalnost, potreba da ljubim i budem ljubljen(a). Ta Ljubav je osoba našeg Stvoritelja koja je pokazala svoje lice utjelovivši se u povijesnoj osobi Isusa Krista i dokazala nam i riječima i životom da nas ljubi bezuvjetno, donijela nam snagu da i mi možemo ići putem koji najdublje odmara. I sada stoji pred svakim od nas s pitanjem i ponudom: Što hoćeš da ti učinim? Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…
Samo ta Ljubav može oprati i podići moje pogaženo dostojanstvo kada ga ljudi zgužvaju i bace u blato ili ja sam(a). Samo ta Ljubav može me iščupati iz svake ugroze života, čak i onda kada sam i svojom vlastitom odlukom izložila se toj ugrozi. Samo ta Ljubav oslobađa i od najdubljih i najvećih krivica, čak i od krivih krivica. Samo ta Ljubav može svestrano oslobađati moju slobodu; i od ljudskih obzira, i od straha pred nepoznatim, i od straha od napora na puta razvoja, i od vezanosti za užitak nekog ograničenog dobra… Samo ta Ljubav može vratiti mi povjerenje u život, u ono dobro u ljudima i u meni samoj, u sigurnu i sretnu budućnost. Samo ta Ljubav može umnožiti mi vjeru, učvrstiti nadu i usavršiti ljubav i tako „opasati bedeme“ moga karaktera koji će odolijevati svakoj navali zla i laži. Samo ta Ljubav može mi dati snagu i ustrajnost u vježbanju u vrlinama; u poniznosti, hrabrosti i odvažnosti, istinitosti, pravednosti, dobrohotnosti, vjernosti, strpljivosti, blagosti, čistoći, milosrđu… Samo ta Ljubav može ozdraviti moju religioznost i otvoriti mi oči duha da ugledam Onog koji me prvi ljubio i koji me i sada ljubi. Samo ta Ljubav može, bez zamjeranja, strpljivo čekati na moj odaziv i suradnju.
Stoga, ne samo na godišnjem odmoru, nego već od sada, započnimo svaki od nas druženje s tom Ljubavlju koja bezuvjetno ljubi i svestrano odmara. Poštovani i cijenjeni čitatelju želim ti da već danas „ugledaš simpatično lice“ i „čuješ nježni glas“ te Ljubavi kako ti govori: Očekivala sam te…
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
