Nekome se može učiniti, osobito raznim pokretima u Hrvatskoj, kao da je završila crkvena godina. Kao da je trebalo od korizme do Uskrsa početi pa za vrijeme svetkovine Duha Svetoga sve završiti. A to nije istina. Vrhunac crkvene godine je svetkovina Presvetog Trojstva, a to znači sljedeća nedjelja.
Jer sve što se nama događa,
ne događa se odvojeno po Isusu, po Duhu, po Ocu,
nego se događa po jednom Bogu koji je Otac, Sin i Duh Sveti,
jedan u tri osobe.
Kao što si ti jedan. Misliš ti, ne misli netko drugi. Ti govoriš i ti djeluješ ili radiš. Ti imaš projekt pred sobom, domisliš ga, ti ga nacrtaš ili izgovoriš i ti ga ideš ostvarivati. Dakle, uvijek si ti. Svaki čovjek je stvoren na sliku Božju. Svaki. I ta slika Božja se pojavljuje najprije u duhovnom pogledu time što si na duhovnoj razini ti koji misliš, govoriš, činiš. Ali u sociološkom pogledu također, jer svaki od nas ima majku i oca. I ti si treći. Tvoj otac, tvoja majka i ti. Dakle, možemo reći – mi smo na sliku Presvetog Trojstva. A kada polako djeca odrastu, kada se žene i udaju, opet imaju potrebu biti trojstveni na razini svoga tijela i svoje psihe, ne samo na razini svoga duha. Idu u brak i postanu muž i žena koji očekuju djecu. Opet postaju otac, majka, dijete.
I kad pogledamo prirodu, svugdje vidimo muške i ženske cvjetove. Vjetar ili pčele ih učine plodnima, kako bi rodile voćke, vinograd i sve drugo. Shvatimo da sve oko nas je jasno označeno kao trojstveno.
Svemogući Bog je utisnuo svoj biljeg u sve što postoji.
Zamislite Zemlju usred cijelog svemira. Ona je kao nekakav čudesan otočić i kamo god pogledaš s ove zemlje prema mjesecu ili suncu, prema zvijezdama ili ne znam kamo, uhvati te jeza, strah i tjeskoba. I shvatiš da je jedino mjesto na kojem možemo preživjeti upravo Zemlja. I kad su se prvi svemirski putnici na mjesec vraćali natrag na Zemlju, sjećam se što su govorili: Ono što je zapravo najljepše što su doživjeli jest kako je prekrasno vidjeti Zemlju. Da je to jedini prostor gdje se može živjeti, gdje čovjek stanuje i kamo bi se svaki želio vratiti. Kao da je trojstveni Bog sebi usred svemira napravio jedno mjesto kamo bi on mogao doći i s nama razgovarati.

Bog je stvorio anđele, ali kao da mu nisu bili dosta. On je stvorio Zemlju, a onda je stvorio čovjeka, partnera s kojim može razgovarati. I kaže Biblija već u trećem poglavlju da je Bog dolazio svaki dan poslije podne za vrijeme povjetarca da bi razgovarao s čovjekom. Rekao bih slikovito, kao da je dolazio da popije kavu s čovjekom. Tako da je čovjek, izgleda, najveća Božja radost.
To je ono što je Bog najljepše stvorio – to je čovjek.
Ne, nije anđeo – nego čovjek. Zašto to kažem? Jer anđeo je samo jedan dio stvorenja. Anđeo ne obuhvaća ni Zemlju, ni tijelo, ni materiju. Anđeo nema ono što čovjek u sebi ima. A čovjek u sebi ima ama baš sve što je Bog stvorio. Gledajte, čovjek ima najprije mrtvu materiju u sebi. Poslije toga čovjek ima svoj biološki život kao što imaju biljke i životinje. Zatim, čovjek ima psihu kao i neke životinje. Čovjek u sebi sadrži duhovnu dušu, dakle ima i dušu, ne samo duha kojega imaju i anđeli. Zato može s Bogom razgovarati, a ima dušu da može razgovarati sa svime. Može proučavati fizikalnu stvarnost, može proučavati biološku stvarnost, može proučavati psihičku stvarnost. Može proučavati duhovnu stvarnost i konačno teološku stvarnost te razgovarati sa samim Stvoriteljem. Tako da je Bog čovjeka načinio središtem svega što postoji.
Bog je sve. Sve što postoji dolazi od Njega i po Njemu.
Bog je ljubav i On nije mogao živjeti tako da samo bude On. On je temelj. On je bitak. On je istina, dobrota, ljubav i ljepota. Ali On ima potrebu da u toj istini, ljubavi, dobroti i ljepoti bude još netko s kime će On razgovarati. Na neki način kao da Bog stanuje u nekoj veličanstvenoj kuli koja se zove Presveto Trojstvo, a onda ima potrebu otvoriti prozore i vrata i izići još nekamo. Ne, čovjek nije izvan Presvetog Trojstva. Čovjek nije izvan bitka, čovjek je unutar Presvetog Trojstva, unutar postojanja, unutar bitka. Čovjek je biće u bitku. I kad shvatite da je čovjek biće u bitku, tada ćete shvatiti da čovjek može biti veličanstven, velik kao Bog, samo ako ljubi dobrotu, ljubav i istinu.
Dobrota je Otac nebeski.
Istina je Isus Krist, druga božanska osoba, sin Božji.
Ljubav je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina.
Taj Duh Sveti je sve ono što su Otac i Sin. Kad bismo samo to shvatili.
Tko je Duh Sveti?
Duh Sveti je Stvoritelj. Mi kažemo: Otac je stvorio nebo i zemlju. Vjerujem u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje. Međutim, kad pjevamo: “O dođi, Stvorče Duše Svet” kažemo: Duh Sveti je Stvoritelj. Otac je onaj koji misli i koji je napravio nacrt, a Duh Sveti ostvaruje stvorenje.
Dakle, Otac je zamislio, a Duh Sveti je ruka Oca nebeskoga,
Duh Sveti čini ono što Otac zamisli i želi.
Ako gledate dalje, On je Duh Istine, kaže Isus. Isus kaže: ja sam Istina; a on je Duh Istine. Što to znači? To znači ovo: da je Duh Sveti onaj koji izlazi od Istine, od Sina Božjega, koji izlazi iz Isusa i On je onaj koji ostvaruje Istinu. Tek u Duhu Svetom možeš spoznati Istinu. Isus je Istina. Dakle Isus je ono od čega Duh Sveti uzima. Zato Isus kaže: “On će uzimati od mojega i davati vama”.
Isus je Istina, a Duh Sveti tu istinu nama posreduje.
Bez Duha Svetoga nemaš istine.
Isus je svjetlo svijeta, ali Duh Sveti daje to svjetlo. Nema tko drugi. Oči ti mogu biti savršeno zdrave, ali ne možeš vidjeti ako nemaš svjetla. Da bi vidio nisu dovoljne oči, ti moraš imati još nešto izvana.
Prema tome, da bismo mogli razumjeti, gledati svojim umom, nama treba svjetlo, a to svjetlo je Isus Krist. Ali Isus Krist je u sebi svjetlo, a Duh Sveti je onaj koji od Njega uzima i nama donosi svjetlo. Tako da u Duhu Svetom sve vidimo. On je svjetlo u kojem mi sve spoznajemo.
Zato je normalno da ateisti, ako čak i znanstvenici, ne mogu spoznati bezbroj stvari. I zato je normalno da je Crkva katolička, da su to teolozi i teologija, onda i filozofija, da su oni započeli znanstveni rad i da su znanstvene ustanove nastale pri biskupskim sjedištima i pri samostanima. Oni koji su vjerovali imali su svjetlo, zato su mogli otkriti. Jer što znači otkriti nešto? Pazite, sve oko nas je stvarnost. Oko nas ima tako čudesnih stvari. Mi bismo uživali kad bismo imali prave znanstvenike. Ali mi imamo većinom ideologizirane znanstvenike. Znači one koji su “pomračeni” umom. Jer pravi znanstvenik je onaj koji vjeruje u istinu. Pravi znanstvenik je onaj koji je duboko moralan, pravi znanstvenik je onaj koji priznaje Boga Stvoritelja neba i zemlje. Onaj koji ne priznaje, on je zamračen. Zato bezbroj stvari mi ne vidimo. Što to znači otkriti?
Otkriti znači da nam nešto dolazi do svijesti. Nešto je zabljesnulo.
Svjetlo je udarilo i Nikola Tesla je mogao vidjeti kako funkcionira stalna struja, kako izmjenična, kako trofazna itd. Tako je naš Ruđer Bošković mogao vidjeti bezbroj stvari. Tako su mogli svi drugi znanstvenici. Tako je Erik Kandel mogao uvidjeti da mi mozak ne možemo proučavati ako proučavamo samo materijalistički. Ne može materijalista, da je ne znam kakav znanstvenik, ne može znati što je mozak. Materijalizam zapravo uništava znanost. Oni onemogućuju znanost, onemogućuju otkrivanje, jer nemaju svjetla u kojem bi vidjeli stvarnost. Oni su strahovito zamračeni i prave mrak u svijetu. I nije čudo da su naši komunisti govorili da je srednji vijek mračan, zato što je utjecaj Crkve bio snažan. Tamo je nastala znanost.
Prema tome, budimo svjesni da bez Boga Oca, Sina i Duha Svetoga mi smo slijepi i nemamo kamo.
Bog je stvorio čovjeka da bi imao partnera, da bi s njime razgovarao, da bi se nasmiješio s njime. Bog uživa da tebi oprašta grijehe. Bog uživa da tebe ozdravi. Bog uživa da tebi dadne da budeš sretan. Bog uživa kad si ti Njemu zahvalan. Bog uživa kad ti dođeš k Njemu i vjeruješ da te On ljubi.
I Bog plače kad ti Njemu ne vjeruješ. Bog plače kad ti misliš da ćeš u pakao ili čistilište. Bog plače. Zašto? Jer mi u vjerovanju kažemo: “vjerujem u oproštenje grijeha” i: “vjerujem u život vječni”; a ti vjeruješ u kaznu u čistilište i pakao, umjesto u život vječni i oproštenje grijeha. Sramota, zar ne? Takvi smo mi. Svi koji ne vjeruju ono što kažemo u vjerovanju apostolskom su mračnjaci, ljudi koji uništavaju čovječanstvo. To su ljudi koji misle da oni svojom pobožnošću znaju više od Boga.
Bog uživa u čovjeku.
Kao što su ona trojica kad su se vraćali s mjeseca rekli da je Zemlja najljepše što vide u svemiru. Tako Bog je ono najljepše. Probajte samo razmišljati otkuda to da usred svemira, koji se širi pa onda suzuje pa širi, da u tom svemiru, samo je Zemlja mjesto gdje možeš preživjeti. I zamislite da svemogući Stvoritelj, koji je izvan svega, i Stvoritelj svega što postoji da je volio biti čovjek i doći na tu zemlju. To je Sin Božji. Da taj Bog uživa da za čovjeka čak umre. A onda uskrsne. I da taj Bog hoće da budemo dionici božanske naravi. Kad to shvatimo obuzme nas neopisiva sreća. Shvatimo kako je dobro biti čovjek, to je nešto najljepše.
Dakle, svetkovina Presvetog Trojstva je vrhunac i tko to ne razumije, tko u crkvenoj godini ostaje na svetkovini Duhova ili na Uskrsu ili samo na Božiću, sam sebe osiromašuje.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.