Imam 23 godine i studentica sam pete godine KBF-a u Đakovu. U braku sam godinu i sedam mjeseci, a prije sedam mjeseci suprug i ja dobili smo na dar sina Šimuna. Često sam slušala savjete kako smo mladi i trebamo uživati dok možemo, da ne trebamo odmah imati dijete, već je bolje prvo završiti fakultet pa se zaposliti pa neko vrijeme raditi, a tek potom razmišljati o djeci…Koliko ljudi toliko savjeta.
Suprug i ja smo razgovarali i zaključili da ćemo pričekati godinu dana. Ipak, nakon te odluke nisam osjećala mir u sebi. Kada sam se nalazila na životnim prekretnicama i kada je trebalo donositi životne odluke, bile su mi važne dvije stvari: prvo, duboko se susresti sa samom sobom i Bogom pa iz toga prepoznati kojim mi je putem ići; a drugo, mir koji bi me preplavio nakon ispravne odluke.
Mir mi je uvijek dokaz i poticaj da idem pravim putem, činim ispravnu stvar. U trenucima promišljanja i osluškivanja sebe i Boga, susretala sam se s različitim mislima. Još prije braka sam u sebi prepoznala poziv da budem majka. To je bila čežnja moga srca. Ušavši u brak i uplašena svime što je ispred mene, kao da sam zaboravila na tu čežnju.
Iako se izvana nije vidjelo, mučila su me razna pitanja: što će biti ako ostanem trudna?,hoću li prekinuti fakultet?, nezaposlena sam, a suprug nema stalan posao…Sve se činilo neizvjesno i bilo je razumno čekati s djecom. Ali, ta odluka me tjerala u tjeskobu i kidala nešto u meni.
Prisjetila sam se koliko bi žena željelo imati djecu, a ne mogu. One bi sigurno dale sve, i fakultete i karijere, samo da budu majke. Ja mogu biti majka, ali jednim djelom to odbijam.Sjetila sam se i svojih razmišljanja prije braka i čežnje da budem majka.
No, mislila sam i da dok sam na fakultetu, nije pravo vrijeme za dijete, treba diplomirati najprije; kada diplomiram, tražiti ću posao, što opet nije dobar trenutak za dijete; kada nađem posao, treba se dokazivati i ne odmah ostati trudna; kada se uhodam na poslu, tada isto nije vrijeme za dijete jer mi dobro ide…
Shvatila sam da uvijek mogu naći razlog da nije pravo vrijeme za dijete. Kada sam prihvatila i povjerovala u činjenicu da je život najljepši dar koji mogu primiti, sve negativne misli su nestale te sam osjetila duboku mirnoću. Kada sam Bogu mogla reći: „Prihvaćam i vjerujem ti“, nastupio je mir.
Tri mjeseca nakon toga ostala sam trudna, a preplavili su me uzbuđenje i mir u isti mah. Bila sam tada četvrta godina fakulteta, a kada je trebalo upisati petu godinu, razmišljala sam o pauziranju. Unatoč dvojbama, nisam bila očajna. Ni u jednom trenutku nisam pomislila kako bi bilo bolje da nisam trudna.
Duboko sam vjerovala da, ako nam je Bog darovao dijete, pobrinuti će se i za druge stvari. Odlučila sam upisati i tu zadnju godinu studija. Tjedan dana prije poroda provela sam u bolnici i to vrijeme mi je bilo predivno jer sam u razgovoru s budućim majkama nalazila utjehu, podršku i veselje. Znala sam da porod ne mogu izbjeći, ali ako sam spremna, ne moram se bojati.
Kako bih pobijedila neminovni strah, „upisivala“ sam u sebe da neću biti sama porodu, nego je uz mene Onaj koji daje život. Vjerovala sam da će sve dobro proći i da će moj suprug imati snage biti uz mene. Polako sam doživljavala oslobođenje, a strah je bio neznatan.
Kada sam krenula u rađaonicu, obuzeo me osjećaj radosti. Užurbano sam hodala hodnicima, u sebi sam pjevušila i ulazila u mir. Bila sam sedam sati u rađaonici. Ne mogu reći da porod nije bolio, ali je ta bol bila izdržljiva.
Shvatila sam kako žena ima u sebi potrebnu snagu za to.Više puta sam čula kako žene u trenucima poroda pomisle: što mi je ovo trebalo? Kod mene to nije bio slučaj. Sve je prošlo u redu, a vidjeti i držati dijete u naručju bio je najljepši doživljaj.
Pitanje fakulteta je ostalo neriješeno, ali ne za dugo. Suprugova teta mi je otvorila oči,rekavši mi sve ono što sam duboko u sebi osjećala, a potisnula. U jednom trenutku sve mi je postalo jasno.Najvažnije je dijete, a sve druge se može stići. Fakultet, posao, druge obaveze, sve to mogu nadoknaditi kad-tad, ali vrijeme s djetetom ne mogu vratiti, on je samo jednom mali i treba me.
Taj stav me oslobodio, a profesori na fakultetu su mi izišli u susret tako da nisam imala nikakvih problema i uspješno sam rješavala ispite. Kada Boga pustim u svoj život, događaju se predivne stvari. Osjećam se sretnom i ispunjenom. Gledajući to dijete, na novi način otkrivam Boga. Svjesna sam da mi je dijete darovano na određeno vrijeme i kako je kratak period u kojem sam mu najpotrebnija.
Otkrivam Božju veličinu u stvaranju i kako je svaki čovjek original. Neki govore da Šimun sliči meni, a drugi u njemu vide mog supruga. Kada ga promatram, vidim koliko je on svoj, original, netko potpuno različit od mene i supruga.
Kad plače, brzo se utješi, ne opterećuje se nevažnim stvarima, veseli se svakom čovjeku, nije mu važno kako je odjeven, smije se, pun je povjerenja…
Sve više vjerujem da su djeca najbliža Bogu, psiha im još nije dovoljno razvijena pa je duhovna dimenzija naglašenija. Gledajući sina, potaknuta sam razmišljati o svome Stvoritelju…(A.L.)
