Iz arhive, piše: Igor Grgić, prof.

Upravo je nevjerojatno koliko mi je osobno iskustvo hagioterapije pomoglo kao mladome profesoru u osnovnoj školi. Našao sam se u novoj situaciji, na novome poslu, bez prethodnog iskustva, a zadatak je bio zahtjevan-poučavati i odgajati djecu.

Već sam na prvim satovima uočio koliko potencijala nose u sebi, a da sami toga nisu bili svjesni. Osobito su mi bila zanimljiva ona najnemirnija djeca, vrlo inteligentni, zapravo su željeli skrenuti pozornost na sebe, zabavljajući drugu djecu.

Shvatio sam da im samo nedostaje malo poticaja i pažnje. Postavio sam se autoritativno i strogo prema razredu kako bi me doživjeli kao profesora i kako bismo mogli kvalitetno raditi.

No, tek kada sam im počeo govoriti kako su vrijedni i važni, kako vidim u njima mlade ljude koje Hrvatska itekako treba, te da je svatko od njih original i ima nešto za što je talentiran…, nastale su velike promjene. To više nisu bili isti razredi.

Djeca koja su bila najnemirnija sada su upozoravala one koji bi počeli pričati na satu i nemira je bilo sve manje. Danas doživljavam kako se prekrasno i kvalitetno može raditi s djecom kada im se posvijeste njihove vrijednosti, kada ih se potakne na razmišljanje.

Oni dožive i sebe kao osobu i mene kao profesora, a ja doživljavam kako me takav način rada duboko oplemenjuju kao čovjeka i to je zaista velika radost.