Piše: Anđela Krivić

Ozbiljnije sam počela shvaćati Duha Svetoga prije četiri godine kada se “slučajno” na mom stolu našla knjiga Putevima Duha Svetoga. Pročitala sam je u jednom dahu i kao da sam tada shvatila da i Duh Sveti nije neki izmišljeni lik iz crtića, ali je i dalje to bila samo razumska spoznaja. Nakon toga počela sam Ga susretati u Božjoj riječi i u drugim ljudima, u prirodi sam prepoznavala Njegovo djelovanje. Naposljetku, pokazao mi je da je i u mom životu sve što sam dobro napravila i učinila – Njegovo. Moje su sposobnosti od njega, moja odvažnost, hrabrost, vizije, ideje…sve je to Njegovo. Podsjetio me je i na dan moje krizme i kako je uistinu bio milosni trenutak način na koji sam ga tada susrela, ali sam ga kasnije lagano “gubila”. 

Doživljavala sam Ga kroz Njegovo djelovanje, kroz darove o kojima su mi pričali karizmatici, kroz plodove koje sam prepoznavala, ali je i dalje nešto nedostajalo.

Prije tri godine došla sam u zajednicu Molitva i Riječ i na jednom sam seminaru čula govor o Njemu kao o Osobi, o onomu koga treba susresti i doživjeti. To me je oduševilo i od tog sam trena čeznula za susretom s Njim, za iskustvom Duha Svetog. 

Priča o profesoru Ivančiću i njegovu iskustvu te iskustvu drugih motivirala me da stalno molim, da Ga tražim.

Zašto ne bih i sama doživjela iskustvo Duha Svetoga ako su ga i drugi dobili? 

Shvatila sam kako je to traganje u jednom trenu postalo svrha sama sebi i da sam izgubila ono što sam prije imala, a to je da spontano surađujem s Njim. Sad sam u trećem dijelu formacije (Bljesak) u zajednici i na jednom od susreta jako me je dotaklo to da se prestanemo truditi jer je to milost koju primamo kad se otvorimo. To mi je bilo malo apstraktno jer sam se cijeli život učila truditi i smatrala da jedino trudom dolazim do cilja, ali već umorna od truda odlučila sam prestati. Tjedni koji su došli poslije toga uistinu su bili teški – prošla sam pustinju, različite napasti, kušnje i u trenutku kad sam mislila da neću moći dalje, dogodilo se!

Na početku tog susreta Bljeska bila sam najnesabranija. Nikako se nisam mogla sabrati u uvodnoj molitvi, no odlučila sam da neću odustati, da unatoč tome što ne susrećem Isusa i što mi je teško, ne odustajem i da ću čekati koliko god treba. 

Kad je krenuo drugi dio susreta, osjetila sam da moje srce upija kao nikad prije – kao da mi duša prijanja uz riječi naše voditeljice. Pričala je o Božjem kraljevstvu, Presvetom Trojstvu, sakramentima inicijacije i o tome kako je po sakramentima Presveto Trojstvo u nama i baš tu leži Božje kraljevstvo.

Sve mi je to imalo smisla. Na kraju susreta, kako bismo oživjeli sakramente, dobili smo zadaću da se zagledamo u sebe i otkrijemo Božje kraljevstvo u sebi. Voditeljica je istaknula: “Nemoj moliti, razmišljati, razmatrati ni meditirati”. Time je pobila sve moje dosadašnje načine otkrivanja i susretanja Boga i pitala sam se: “Pa što hoće od nas sad?”.

Voditeljica je samo rekla da motrimo sebe i promatramo kako je Kraljevstvo Božje u nama.

Iskreno, na prvu sam se nasmijala jer mi je nekako sve to djelovalo previše jednostavno da bi bilo istinito. Unatoč tome, jedva sam čekala da susret završi kako bih probala što nam je rekla i već sam si isplanirala kako ću svaki dan ponavljati točno tri puta do sljedećeg susreta… 

Na moje veliko iznenađenje susret se dogodio u trenutku još te iste večeri kada sam stala ispred ogledala. Nekako s povjerenjem počela sam ponavljati rečenice koja sam čula na susretu i osvješćivala si te istine. Dok sam ih izgovarala, moj se pogled mijenjao.

Doživjela sam snagu Trojstva u sebi! Do te mjere me ganulo da su mi suze same kapale, a radost izbijala sa svakom. Tada sam iskustveno doživjela rečenicu
sv. Augustina: “Ja te toliko tražim, a Ti si u meni”.

Mir i radost bili su neopisivi do te mjere da je nekako bilo i zastrašujuće koliko je to veće od mene.

U tom trenu vidjela sam sva svoja bježanja od sebe, od Boga. Nekako sam dobila širu sliku i odgovore na sva pitanja, od događanja u svijetu do događanja u mom životu. Teško je opisati širinu te spoznaje, sve mi je postalo jasno. Teško je riječima ovo opisati, ali išlo je u etapama i ta neka radost, drugačija, radost same egzistencije.

Jutro poslije opet sam stala pred ogledalo da vidim “traje li još” i imam li i dalje taj pogled.

Zanimljivo mi je bilo što nisam imala samo drugačiji pogled na sebe, nego na sve. 

Je li to bilo iskustvo koje je profesor Ivančić imao? Nemam odgovor na to pitanje, ali mi nekako nije ni bitno jer sam susrela Trojstvo i prvi sam put doživjela što znači jedan je Bog, a tri su Božanske osobe. 

Idem sad dalje i vjerujem da će se ovaj izljev Duha po plodovima prepoznati – jer Isus je rekao: “Činit ćete djela koja sam ja činio i veća od ovih ćete činiti” – a ja Mu vjerujem da govori istinu.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.